Jasmina Blažić
JIN I JANG

Preda mnom je stajala… Sfera.

Blistava, jer sva su sunca u njoj, gipka kao kapljica žive i preteška jer sve što nije dah, u njoj se rastvara i opet sastaje.

Sabijam sferu, smanjujem. Želim sve vratiti u trenutak nakon samog prapočetka, kad smo u sferi bili samo ona i ja svuda oko nje.

Ne želim razmišljati o tome da je ona dio mene ili o nama kao dvojnom biću, iako znam da smo od jednoga. Želim da opet bude kao na onom plavom svijetu, jedinom koji je imenovao dvije najljepše dimenzije: boju i ljubav i gdje nismo samo slika dvostranog ogledala.

Ona, Jin - žena i ja, Jang - muškarac. Adam i Eva, Oziris i Izida, Romeo i Julija. Sazdani od zemlje i vode, od pjene i vjetra, od krvi i mesa, od patnje i sladostrašća, stvarni i izmaštani, sretni i prokleti.

Tamo, samo tamo je ona bila moj mjesec koji ledi mirnoćom i spokojem dok ležala bi mi u krilu, nepomična noć što tišinom u dubinama mora ribe pretvara u kamen, ptica koja žalosno pjeva o veselju i voda koja teče i ne otječe.

Ja sam bio njeno svjetlo i plamen i sunce, beskrajan dan u kojem bi molila za počinak i tminu, slatki med kojim je mazala tijelo, brz i iskričav ples koji ju je vodio stazama, vruć bijes koji je gasila dahom svojih cjelova.

Tamo smo bili ljubavnici. Davao sam joj sebe dok ne bismo oboje stasali do iste zrelosti. Tada bismo ludovali, ganjali konje rasproljećenim stepama, noću brojali zrnca pijeska u pustinji, danju spavali u sjeni ledenjaka. Ona je bila ratnica, ja ratnik, bili smo zmaj i tigar u vrtlogu sumpora i rike, vatra protiv željeza, žena protiv muškarca, sve dok se ne bi predali jedno drugome, iscrpljeni, ravnopravni u požudi, istovremenog krika, obnavljajući se istim snom.

A onda bi, baš kad smo bili najjednakiji, opet počinjalo. Tako poznato, a ipak bih strepio kao da se dešava prvi put - onaj drugi, čovjek od smrtnog mesa i gotovo ništa više, biće koje je tek moj odraz blijed gotovo do prozirnosti nepostojanja, uvjerio bi je da baš ta smrtnost donosi pravu spoznaju strasti. Poveo bi je u podzemlje gdje nije bilo sjena koje bi je oštrinom podsjetile na mene. Darovao bi joj dragulje koji su bili tek bezličan prah prema onom čime bih je ja ogrtao, šaputao joj u tijesnom šatoru punom dima i mirisa od trava. Ona bi mu povjerovala i ostavljala me, šireći prostranstvo svojeg zaborava. Ponižen, ja bih tada zanijekao svoju pravu prirodu, zatajio se sitan do neprepoznatljivosti. U sebi bih bacao kletvu na onog drugog koji me u svojoj nesavršenosti i jednostavnosti prevario i nadvladao. Lažno pokleknuvši, vrebao bih znakove njenog zasićenja. O, koliko sam puta čekao nemjerljivo dugo. A onda bih konačno kriknuo, osnažen strahom od dokidanja, kovitlao bijesom, uništavao sve oko nas natjeravši je da postane krotka i poslušna. Oprostio bih joj i ona bi oprostila meni.

I uvijek tako, u krug, ponovo i ponovo, blagost odrastanja, nježnost zaljubljivanja, opijenost i napuštanje, bitka za nju ili za samog sebe, ona ili ja, igra bez kraja, zavođenje života i smrti, svjetlost i tama, uzdah i izdah.

Dosad. Još jučer smo grive naših konja kitili vjetrovima koji mirišu na njenu kožu. Ležali smo na pučini ledenog mora i vrtjeli zvjezdane magle iznad nas. Istopili smo kamen u samom središtu svijeta i pretvorili ga u hram, a onda smo vodili ljubav sred šume njegovih stupova.

A tada mi je rekla da odlazi, ovaj put konačno, zauvijek.

O, moja nevjerna draga, zar si zaboravila da ću opet vratiti vrijeme, sažeti ga u onu točku prapočetka kad smo postojali samo ti i ja. U toj sferi prepunoj svjetova, gdje si najjače svjetlo ti, beskrajno malim činim putove na kojem susrećeš svoju ponovljenu sudbinu i sustižem te u svakoj točki tvog širenja, u svakom pokušaja da zadržiš svog smrtnog muškarca.

Bezbroj je vaših života i vaših susreta i rastanaka, ali kratki su vaši uzdasi i zaboravljivo vaše zadovoljstvo, jer sada stežem jako, prejako. U bijesu prerastao sam samog sebe i sad gledam izvana te svjetlosne točke što se prelijevaju oplošjem sfere. Svaka je isti ishod svih tih beskonačnih pokušaja - ti i on u smrtnom zagrljaju.

Ne znam tko je tome uzrok - ti, pomirena i predajuća, ili ja u silnom bijesu dok sabijam tu sitnu blještavu sferu ne bih li stigao do onog prvog trenutka, kad si stvorena, i ja s tobom.

Mahnitam od ljubomore, raspadam se od straha i gubim u panici i sumnjam da kaos više nije daleko. Jer bez tebe nema niti mene.

Buljim u sferu i bojim se da će trenutak tog prvog svjetla biti tako kratak da ga čak ni ja možda neću stići vidjeti.

Naličim tako na starog isluženog čarobnjaka koji nijemo gleda u staklenu kuglu, a na njegovom tamnom plaštu više nema ničega, ni jedne zvijezde, pa čak niti slutnje sjaja.