Povratak na glavnu stranicu
parsek.blog.hr


Martina Frka
SJETI SE



Toplo je poslijepodne kasnoga ljeta. Nad njegovom glavom borove se grane nježno povijaju pod vjeveričjim letom, a šljunak pod njegovim nogama tiho škrguće iznenađen njegovom težinom. Duboko je udahnuo upijajući miris i boje drijemajućeg ljeta. Sunce je još ljubilo more i grijalo šumu svojim toplim rukama, ali u zraku više nije bilo kokosovog ulja, zaštitnog znaka ljeta što su ga stotine turista sa svih strana svijeta donosili na preplanuloj koži. Nedavno je pala i ona prva, toliko značajna kiša, što nosi svježinu rane jeseni i tjera posljednje kupače nagoviještajući kratke, maglovite dane i duge kišne, vjetrovite noći. Trebalo je iskoristiti ove posljednje tople dane, a on je to činio s neskrivenim zadovoljstvom.

Kao gradsko dijete, posebno je cijenio čari prirode, pa iako mu se prije više od devedeset godina ostvario san o preseljenju u ovo malo primorsko mjesto, još ga je jednako snažno opčinjavala ljepota stijena, mora i škrtog primorskog raslinja okupanog jarkim, gotovo nadnaravnim bojama prvog sumraka. Nikako nije mogao pojmiti kako ostali mogu tu čaroliju shvaćati tako olako, kao nešto posve obično, samo po sebi razumljivo. Činilo mu se da čak ni njegova supruga, inače vrlo romantična i tankoćutna duša, nije magla te zvukove, mirise i boje doživjeti na njegov način. Još mu je u mislima zvonio njen odlučan glas onoga davnoga dana kada je odbila poći s njime ovim Rajskim putem, kako su ga zvali, dodajući da se ovdje krije nešto previše mračno da bi se ona time igrala. Nije shvatio o čemu govori, ali je ipak osjetio trnce hladne jeze kako mu se spuštaju niz kralježnicu, osjećaj kojeg se nije mogao otresti ni do današnjeg dana. No tada to nije bio osjećaj straha pred nečim nepoznatim, što je osjećala njegova supruga, nego trun sumnje da bi ona možda mogla znati njegovu davnu, tako pomno skrivanu tajnu.

No dani, pa i godine su prošle, a priča o Rajskom putu više nikada nije došla na red, pa se vrlo brzo vratio u ovaj dobro znani osjećaj mira i sigurnosti. Nitko nikada neće saznati što su stijene osjetile a more prigrlilo one davne noći pod vedrim, zvjezdanim nebom. Jedan nježni ženski lik i dva velika plava oka zauvijek će ostati skriveni od svih pogleda duboko u bespućima njegove duše, nestvarni poput boja što su oživjele nebo ove mirne, blage večeri. Nije si dopuštao razmišljati o njoj, jer je dobro znao da bi svako sjećanje na taj davni događaj izazvalo grižnju savjesti dovoljno snažnu da uništi sve za što se do tada izborio, sve što je marljivo izgradio. Ne, ta davna nesreća morala je ostati zauvijek skrivena, zaboravljena poput neispričane priče u koricama života.

Ponovo je duboko udahnuo, dopustivši svježem morskom zraku da mu ispuni pluća i istjera crne misli. Po niskim granama uz stazicu skakutali su kosovi, sjenice, šojke i druge nebeske gospodarice, presijecajući duge zlatne niti što ih je ovdje - ondje sunce istkalo kroz koprenu zelenila. Žarko nebesko oko polako se sklapalo vjeđama horizonta, bilo je već i vrijeme da se okrene i pođe kući. No nešto duboko u njemu nije mu dalo mira, potičući ga da ipak nastavi još nekoliko koraka po zavojitom putu. Dok su mu cipele stvarale jednoličnu, škriputavu melodiju na probuđenom šljunku, dopustio je mislima po drugi put te večeri da slobodno lutaju.

Konačno puštene s uzice, one su sada nestašno poskakivale od njegove supruge Sare, preko dviju već odraslih kćeri, do posla i skorog odlaska u mirovinu. Uporno je odlagao umirovljenje, uvjeravajući samog sebe da je još mlad, u svakom slučaju premlad da bi se oprostio od svog radnog stola, kolega i uopće, struke. Uvijek je govorio da je poći u mirovinu isto što i zakoračiti jednom nogom u grob, a to si ipak nije mislio tako skoro dopustiti.

Zabavljen mislima, nesvjesno je prošao još jedan zavoj krivudavog puta te stigao do kamenog mostića što je nadsvođivao malu, stjenovitu plažicu. Most šapata, tako su ga zvali, no njemu to ime nije ništa značilo. Samo to mjesto, s druge strane, ponovo je probudilo kucanje sjećanja što je marljivo odjekivalo hodnicima prošlosti. Koliko god se trudio držati ta vrata zatvorenima, sjećanje na jednu zvjezdanu noć, strastvenu svađu dvoje ljubavnika i krv koja je obojila malu valu pod njegovim nogama prije gotovo četiri desetljeća uporno je naviralo u mračnoj plimi njegova uma.

Kada je konačno, prenut iz misli, zastao, shvatio je da nisu bila sjećanja ta koja su ga trgnula iz misli, već tihi šapat koji je dolepršao negdje iz njegove neposredne blizine. Uski puteljak pred njim, kao i suncem okrvavljena šuma bili su pusti i tihi, vrišteći svojom nenadanom tišinom sve do srži njegova preplašenog uma. Nikoga nije bilo na vidiku, čak je i vjetar umuknuo pred nekom višom, jačom silom, silom koja se činila sve bližom sa svakim novim otkucajem njegova srca, sa svakim novim šapatom. Jer, u posvemašnjoj tišini, šapat se ipak i dalje čuo, još uvijek neodređen, nejasan, ali sve više uznemirujući, dok mu se prikradao sa svih strana. Sablastan osjećaj tihe jeze nezaustavljivo mu se širio umom dok je umrtvljenog tijela osjećao posvemašnju tišinu, shvaćajući da je napušten i od ptica, i od vjetra, čak i od valova što su se do prije nekoliko trenutaka poigravali po razgolićenim stijenama. I njegova toliko obožavana priroda ga je napustila, ostavljajući ga u tome strašnom trenutku posve i sasvim samim sa utvarama njegovih najdubljih strahova, umirući u sve glasnijem šapatu što je gušio njene zvuke.

Okrenuo se u paničnom, iskonskom porivu da potrči, pobjegne, čak i poleti, samo kada bi se uspio samo pomaknuti. No nije uspio, jer točno ispred njega, gotovo ga dodirujući, stajao je lik mlade, vitke žene sa malenim zavežljajem u njedrima. "Sjeti se" šaputale se njene blijede, ukočene usne, usne bez daha i života, čije su velike sive oči beživotno piljile u samo dno njegove izgubljene duše, do onog najmračnijeg, najcrnjeg mjesta. "Sjeti se, sjeti se, sjeti se...." odjekivao je odjednom i vjetar, šuma, more, zaglušan šapat uskovitlanog zvuka zavlačio se u najsitnije pore njegove kože, tjerajući ga na očajan vrisak dok je promatrao kako tople sunčeve zrake zaobilaze hladan, sivi lik što je praznim očima uporno piljio u njega.

"Gotovo je..." pomislio je dok je suhim, koščatim rukama polako podizala malen smotuljak prema njegovom od straha potpuno neprepoznatljivom licu. Znao je što je to, jednako dobro kao što je znao da se nitko nikada zaista ne izvuče za zlo koje počini, pogotovo ako je to ubojstvo jedne posve nevine duše, njegova vlastita nerođena djeteta. Bilo je odavno kasno nabrajati razloge zašto nije tada htio postati otac, bilo je kasno i uzaludno uvjeravati i samoga sebe da su mladenački zanos i usijana glava krivi za onu davnu žestoku svađu, njene očajne suze i konačno, onaj posljednji zamah koji ju je bacio na stijene, bojeći nevin bijeli kamen u crvenu krv grijeha, ljubavi i smrti. I onako ni sam nije vjerovao svojim izgovorima ni opravdanjima. U ostalom, ni tada, kada je prvi put bježao s tog strašnog mjesta u bijesu i nevjerici, nije uistinu vjerovao da će se doista tek tako izvući. Svi računi jednom dođu na naplatu, a godine nisu izbrisale ni njegov krvavi trag kojim se tada zadužio. Ovo je bilo njegovo vrijeme otplate dugova, a kamate života bile su prevelike. Znao je to dobro dok su mu beživotne ruke prinosile očima život kojemu je oduzeo priliku da postane.

Neljudski krik prolomio se šumom i morem kada je konačno podigao pogled, ugledavši duboko u praznim, crnim očnim dupljama svog nerođenog djeteta svu trulež njegove prodane, zauvijek izgubljene, crvljive duše. To je bilo posljednje što je vidio dok je polako usporavao ritam njegova izmučenog srca, i jedino što će ikada više gledati toga, sljedećeg i svih ostalih dana u njegovom vlastitom, beskonačnom paklu vječnosti. Nikada za života nije mogao ni naslutiti da postoji nešto gore od biblijskog Pakla, no naučio je, živeći beskonačnost u crnoj gnjileži svojeg vlastita zla.

Krik je probudio usnulu prirodu. More je zaplesalo na oblutcima, vjetar je poskakivao među granama zadirkujući lišće, ptice su spokojno slavile suton neponovljivom prirodnom arijom. Most šapata je tonuo u tišinu, spremajući se na počinak sa svim svojim tajnama, skrivajući u svojem podnožju beživotno tijelo postarijeg, potpuno sijedog muškarca. Samo je sunce posljednjom zrakom na ugaženom šljunku nevještom rukom ispisalo: Sjeti se... Pa nestalo.

* * *


MUŠKARAC PREMINUO OD STRAHA?


Sinoć u kasnim večernjim satima u moru ispred Rajske plaže u Malinskoj, otok Krk, pronađeno je tijelo još uvijek neidentificiranog muškarca u šezdesetim godinama. Iako još nije službeno potvrđeno od čega je umro te je li uzrok bio prirodan ili nasilan, zbog potpuno iskrivljenog, neprepoznatljivog izraza lica pokojnika među mještanima se proširila vijest da je preminuo od - straha. Iako takvi navodi do ovoga trenutka nisu potvrđeni, ostaje pitanje tko je, ili što, moglo izazvati takvu strašnu smrt?

Iz policijskih izvora pak doznajemo da ovo nije prvi smrtni slučaj na tome području, budući da je prije gotovo četrdeset godina na gotovo istom mjestu pronađeno tijelo mlade djevojke u visokom stupnju trudnoće, slučaj koji je ostao neriješen do današnjeg dana.













forum
www.sfera.hr