Povratak na glavnu stranicu
parsek.blog.hr

Blogov kolac (http://mcn.blog.hr) i opet u "Parseku"!


DAVOR ŠIŠOVIĆ: VAMPIRSKE PRIČE
PUČKO OTVORENO UČILIŠTE Pazin, 2006.

Piše: Darko Macan



Ne znam što je s ovom godinom - gdje god se okrenem svud horror i vampiri, ne moram čak ni Dnevnik upaliti! Em je sferakonska zbirka bila posvećena horroru, em je u nekoj vidljivoj nakladničkoj kući objavljen roman Vampir, em je Zoran Krušvar završio rukopis na istu temu, em će tema CRŠ-ova natječaja biti vampiri, em su ti krvosasi bili tema natječaja petog festivala fantastične književnosti, kojega je ova knjiga rezultat.

Tematske knjige su po definiciji miješano meso: ponekad se ubaci i koja žlundra kako bi se napunila norma. No, začudo, Vampirske priče su za klasu bolje od sličnih knjiga! Ili vampiri privlače bolji prosjek pisaca od, recimo, istrakonskog SF natječaja ili su pisci jednostavno počeli ozbiljnije shvaćati natječaje Davora Šišovića i društva. Vampirske priče nisu bez mana (ilustracija je zanimljiva, ali svojom mangoidnošću pomalo neprimjerena sadržaju knjige; dizajn i dalje ubiboga), ali s obzirom na moja vrlo niska očekivanja (ne volem baš vampire, osim možda baruna Vurdalaka) iz stranice u stranicu sam bio ugodno iznenađivan varijacijama na zadanu temu.

Dobar dio objavljenih priča bavi se, doduše, Jurom Grandom - prvim, kako Šišo (Davor Šišović, op.ur.) objašnjava, europskim, a možda i svjetskim vampirom; hrvatskim izvoznim proizvodom par excellence, koji se drevnošću i uspjehom može mjeriti s kravatom - i to mi je kroz knjigu polako počinjalo ići na patku. Htio sam se zakleti kako u životu više ne želim pročitati niti jednu rekonstrukciju Grandove smrti i zaživota, ali znam kako mi ne gine gore spomenuti Vampir Borisa Perića pa mi se bolje ostaviti praznih kletvi i dati se na vivisekciju ponuđene selekcije.

Boris Perić (je, taj isti) piše o, naravno, Juri Grandu. No, kako je glavnu temu, pretpostavljam, potrošio u romanu ovdje nam, nakon nategnutog humorističnog početka, daje zabavnu inačicu vampira kojeg u životu održava upotreba njegova imena. Inverzni vampirizam, ljudski parazitizam uz malo Karla Marxa... Sve u svemu, do kraja zabavno i solidno. Zabavan je i Klub nemrtvih hemoholičara Danijela Bogdanovića koji, u varijaciji jednog Pratchettova motiva, okuplja slavne vampire na sastanku liječenih krvopija i pušta ih da se prepiru o slavi i još ponečemu. Druga Bogdanovićeva priča, Restoran 'Il Grando' ima premisu svijeta koja bi izdržala i roman, ali je u ovoj kratkoj priči pomalo straćena, kvari dobar dojam prve i jak je argument protiv uvrštavanja više priča jednog autora u natječajne zbirke, čega će se Šišo valjda okaniti kad mu natječajni odziv nastavi rasti.

Buđenje krvi Ivane Delač klanja se ne samo Juri Grandu već i svome uzoru - najstarijoj hrvatskoj vampiruši, Viktoriji Faust. Priča je još jedna varijanta romantičnog viđenja vampirizma i relativno lako hlapljiva. Zanimljivo je kako se sama Viktoria inteligentno suzdržala od raubanja vampira i na natječaj poslala zanimljivu varijaciju motiva fotografije što isisava život. Pulp-stil i jednodimenzionalnost i dalje su Viktorijine boljke, ali priča ima svojih kvaliteta.

No, vratimo se Juri Grandu. Povijesne zablude Davida Kelečića (kojemu odrubljene glave postaju lajtmotiv) lagano su štivo, ali smiješno na svim pravim mjestima. Dario Rukavina uzima Granda samo kao odskočnu letvicu, ali fascinira (stvarnim ili izmišljenim) vezama Elvisa Presleya i Bele Lugosija. Sama priča je skokovita i - kao što se meni kod Darija često čini - više zabave nudi i smisla nalazi u samoj skokovitosti no u neurednom završetku. Eduard Pranger, pak, Juri Grandu u starinski funkcionalnoj priči podaruje vječni mir dok je priča Sanje Tenjer o kazališnoj predstavi o Grandu koja se počinje miješati sa stvarnošću atmosferična, puna životnih detalja i, sve u svemu, prilično zanimljiva.

Posebna su podskupina priča o Grandu pripovijetke Veselina Gatala i Ernija Gigantea Deškovića. One jesu o Grandu i nisu, jer su obojica poznati uzorak (onaj koji mi nakon ove knjige izlazi na uši) prebacila u sebi bliže krajeve i priče napisali na mjesnim dijalektima. Gatalova je priča tako smještena u Bosnu (dobar detalj s popom i udovicom, koji se pojavljuje i u jednoj od ostalih priča, ali da me ubijete neću se sjetiti kojoj), a Ernijeva u Volosko. Obadvije su dobre, ali Ernijeva mi je draža jer je dalje od predloška odskočila, jer je svašta povezala i bila duhovitija. Morat ću pročitati onaj njegov roman što mi stoji na polici.

S posebnom sam sumnjom čekao priču Helene Burić, u ovoj zbirci na posudbi iz "nežanrovske" "Libre libere". No, odhrvala se uz pomoć nekoliko lijepih slika i stvarnog smisla za jezu. Njezina me kozmogonija, pak, nije uspjela uvjeriti ... Nekolicina drugih pisaca pokušala je varirati trope vampirizma. Senad Duran uvodi bića koja se vampirima hrane, Damir Janković nariče nad životom vampira u moderno doba, Adnadin Jašarević poigrava se Stokerom, dok Nada Mihaljević okušava svijet u kojem su ljudi u manjini od vampira i njihove stoke te stoga romantična legenda gotovo kao vampiri u našem - no niti jedna od tih priča nije naročito zapamtljiva. Zoran Vlahović, jedan od mojih davnašnjih favorita (dakle, pristran sam!), uobičajenim darom za suosjećanje sa čudovištima izveo je svoju vampirsku vinjetu.

Cijena besmrtnosti Leona Zambona priča je o strahu od razdjevičenja i naslanja se na olinjalu temu (s kojom se, srećom, u knjizi nije pretjerivalo) vampira kao romantičnih ideala, unatoč i usprkos. Ljubić je - s nepotrebnim i neuvjerljivim sretnim svršetkom - napisala i Tereza Rukober. Ljubić je napisala i Jasmina Blažić, ali me se nije naročito dojmio pa ma kako stilski bio dotjeran, jednako kao ni vježba na temu ljubića Denisa Peričića. Ako moram birati među pričama o zavodljivosti vampira, onda neka najuspjelija bude Anabela Ksenije Skrivanek, krušvarovska varijacija s dobrom idejom Sotonine kćeri i jakom završnom slikom.

Slučajni abecedni susjedi, Jurica Starešinčić i Bojan Sudarević, obojica su svoje urbane vampire zarazili u diskotekama. Juričina priča puna je mladenačkog samosažaljevanja kamufliranog u krizu srednjih godina, iritantnog uživo ali iskreno napisanog. Prolazi. Bojanova počinje kao slabašna ideja o psihoanalizi vampira, no niz dobrih obrata opravdavaju očekivanja koja imam od Bojana, sporog ali ne zato tupog esefovca.

Za kraj mi, ni iz kojeg posebnog razloga, ostaju Kuje na zadatku Igora Mavrina, prpošno i svjesno blesava priča koja kombinira Buffy, Charlijeve Anđele i sve reklame koje se ovog ljeta daju na - a to je Igorov lajtmotiv - televiziji, te uvodna pjesma Darija Marušića za čije mi razumijevanje nedostaju ključne riječi dijalekta u kojem je napisana.

A sve u svemu ... Sve u svemu, dobro! Štoviše: jako dobro! Niska očekivanja su pomogla, ali sabrane su se hrvatske fantastičarske snage jako dobro oduprle napasti stereotipa i od knjige vampirskih priča učinile štivo kojeg se ne trebaju sramiti. Jedino što mi je sad puna kapa kolaca, popova, grobova i očnjaka pa bih rado čitao nešto drugo.

No, sve mi se vidi kako to neće biti baš tako lako.













forum
www.sfera.hr