Vodeći cyberpunker hrvatskog SF-a donosi nam novu priču svojeg ciklusa o Heraklu.

Danilo Brozović
KERINITSKA KOŠUTA

Blago je jutro prelazilo u sparno poslijepodne. Sunce se na nebu uspinjalo; Helios je nakon pogibije svog sina Faetonta iskazivao svoju gorčinu, bol i ljutnju jarosno upravljajući svojim nebeskim kočijama. Svijet je, usprkos svemu, još bio mlad, mlađi nego ikad prije. Ljudi su ga tek počeli prljati svojom prisutnošću, svojim nebožanstvom.

Pet je košuta paslo travu toliko zelenu da je Priroda sama nije mogla proizvesti. Upleo se tu i Zeus, upravljajući genskom tehnologijom svojih titanskih praotaca. Svijet, travu i šumu blagotvorne Arkadije stvorio je kao vježbu, kao uzavreli koloplet bjesomučnih indicija koje su se otkrivale izvježbanom oku, naviklom na susrete s besmrtničkim kreacijama otjelotvorenja mašte. Pet je košuta bilo plod Zeusovih tričavih igrarija s metamorfiranjem gena, a samo je jedna bila utjelovljeno savršenstvo: nježna košuta velikih rogova prevučenih zlatom, zlatom koje je upisano u samu srž rogovlja što kao odbljesak čistoće reflektiraju padajuću svjetlost veličanstvenog Heliosa. A noge su te košute bile lagane kao lahor koji nikako da dođe i razblaži utjecaj upravo razjarenog boga sunca, noge načinjene od mjedi, načinjene da je nose i dok ostatak tijela ne svisne od umora. Košute su pasle, mirne i spokojne, pasle su travu koja im se plela oko mjedenih nogu, njih pet je paslo, pet od kojih su četiri samo prototipovi za onu jednu i jedinu, za onu pravu košutu.

Dan je bio predivan, kao stvoren za lov. Artemida se sa svojim bratom Apolonom prikradala životinjama. Poštujući sva pravila lova koja su u nju bila usađena modificiranjem ploda; Apolon, kao njezin brat blizanac, i više nego ispravno rečeno, zato što su im geni bili savršeno identični, s razlikom pobuđivanja oznaka spola, Apolon ju je samo pratio na putu, stvoren i rođen za sasma drugačije zadaće od njezinih. Ona je Artemida, boginja lova, buduća ratnica kojoj su na pragu zrelosti odrezali desnu dojku kako bi bezbolno odapinjala strelice iz svog ogromnog luka. Artemida, buduća kraljica plemena Amazonki.

Apolon je znakovnim jezikom upita koliko će još trajati ta besmislica od lova. Ona mu brzim i izvježbanim pokretima poruči nešto vrlo nedvosmisleno. Bili su nadomak cilja, i sada nije nikako vrijeme da se odustane. Svjesna da je ovaj lov za nju svojevrsna inicijacija koja će ju učiniti dostojnom u očima sviju sestara i braće, Artemida nije mogla dopustiti da je bezvoljnost njenog genskog (muškog) pandana izbaci iz putanje prema ostvarenju svojih namjera. Naumila je vratiti se s plijenom, a to će i učiniti. Kerinitske košute već dugo opsjedaju njezin um svojom ljepotom, i nakon mjeseci gonjenja i priprema za lov, sada im je napokon najbliže što može.

Pokazala je Apolonu da sjedne i da je pričeka, tamo gdje jest. Košute su pasle na samom središtu čistine koja se prostirala usred jednog od mnogobrojnih arkadijskih šumaraka. Istog onog kojim su se oni do maločas kretali. Vjetra nije bilo tako da ništa nije moglo upozoriti košute na stran, nepoznat miris. A čak je i Zeus mirovao, ne uplićući svoje poslovično duge prste u ovu stvar. Što ju je neizmjerno veselilo; voljela je svog oca, on ju je na kraju krajeva i načinio, ali stari ponekad nije znao gdje je granica.

Tiho, pretiho, Artemida iz tobolca koji je objesila na leđima, izvadi jednu od svojih dugih, ubojitih strelica. Njeno je tijelo vrhunska kreacija genetičkog programiranja i uvjetovanja; ona vježbom koja graniči s opsjednutošću tjera svoje (ljudsko) tijelo do krajnjih granica, klešući mišićje konstantom tjelesne aktivnosti. Mliječna kiselina njezina je životna suputnica, stvarnija i bliskija od brata joj blizanca. Ono što s njime dijeli izvana je ljepota; Artemida je jedna od najljepših žena mladosti svijeta kakav jest, jedna od najzanosnijih ratnica koje će ikada hodati. Mišićava, ali ne i gruba, lijepa, ali ne i muškobanjasta, ona je žena stvorena za moćnog ratnika, žena, a ne kiborg.

Napela je luk i uperila strelicu u najbližu joj košutu. Životinje su još uvijek mirno pasle, nesvjesne opasnosti koja je vrebala iz guštika nadomak jednog od bezbrojnih arkadijskih šumaraka. Artemida je znala da će ju morati ubiti iz prvog pokušaja, a da će potom neviđenom brzinom morati ispaliti još četiri strelice, još četiri u rafalnome nizu, i svaki puta biti precizna. Srce joj zatitra; ovo nije bila vježba gađanja u nepokretnu metu, ovo je prava, istinska akcija, to je adrenalinski nalet u samo središte njezinog mozga. Posve je zaboravila da je pedesetak koraka iza čeka Apolon, uživajući u svojoj ljepoti i okupanosti suncem koje peče njegovu kožu, da postane brončana.

Kaplje znoja slijevale su niz Artemidino lice, lijepile joj odjeću uz kožu, ometale normalno funkcioniranje. Ni sama ne zna koliko je od vječnosti načela napinjući luk, držeći strijelu uz svoju desnu, nepostojeću grud, usredotočena na ono što će uslijediti nakon što odapne. Disala je mirno, duboko, pokušavajući pronaći nutrinu, smirenje u beskraju uzbuđenja što ga pruža lov.

Odapne. Strelica probije zrak, sjuri se pravo u jednu od nesavršenih prototipova, a ostale se životinje skutre u djeliću trenutka pripreme za bijeg pred nadolazećom smrću. U tom trenutku padne još jedna od njih, i ostale tri unezvijereno se pogledaju, žareći inteligencijom toliko nepojmljivom da je Artemidu bilo strah da je ubila dvije sebi ravne. I dok su se preostale tri košute davale u bijeg, okrećući se pred svojom nesmiljenom progoniteljicom, Artemida iskoči iz svojeg skloništa istovremeno zatežući luk i odapinjući još jednu strijelu, pogodivši i treću košutu, treći prototip. Ostale dvije krenu u trk, upinjući se da povećaju svoju početnu brzinu. Upru svoje mjedene noge koje ih ponesu daleko, predaleko od stvarnosti.

Ali stvarnost je neumitno liptjela. Artemidu više ni znoj nije smetao, više se nije obazirala ni na što. Preskoči tri mrtva tjelesa i da se u potjeru za košutama, spazivši ih u podnožju brežuljka. Trčala je mahnito, ne vjerujući da će ih stići, a potom opazi u njima tračak neodlučnosti, odapne još jednu strijelu i ubije i četvrtu. Preostala je samo još jedna, preostala je košuta najsavršenija od svih. Artemida pripremi i posljednju strijelu iz svog tobolca. Optimistična kakva već jest, na lov je uzela samo pet strijela.

"Pusti je na miru", reče Zeus koji se odjednom materijalizirao pokraj nje. Artemida ga ne posluša, i dalje tvrdoglavo nišaneći prema košuti koja će joj uskoro izići iz dometa. "Rekoh, pusti je!"

Kad košuta preskoči brijeg, spusti Artemida luk. Jedna joj je strijela ostala neiskorištenom. Zeus se ponovo umiješao.

"Ta je košuta moja", reče Artemida.

Zeus klimne. "Jest, ali od sada pa nadalje ima da se brineš za nju kao što se majka brine za svoju djecu."

"Zašto mi nisi dao da je ubijem?" reče Artemida. "Jedna mi je strijela ostala neiskorištena."

"Četiri su košute sasvim dovoljne za olimpsku gozbu", reče bog otac. "A preostala je moja najsavršenija iz klase. Uz to imam za nju nešto posebno na pameti."

Artemida klimne, gnjevna. Proći će ju, tješila se. Proći će ju.

Zeus nestane i ona ostade sama. Neutješna, ispali strelicu u nebo, prkoseći inatu kojeg je sama stvorila.

Na proplanku, među mrtvim košutama, čekao ju je Apolon.

"Oče", reče plavokosi dječak od svojih sedam-osam godina. Muškarac obučen u krzneni ogrtač jednak dječakovome se okrene prema svome sinu. Muškarac je bio stasit, visok i snažan, duge plave kose, lica obraslog jednako plavom bradom. Sniježilo je. "Čekaj me." Dječak požuri za ocem na svojim krpljama, shvativši da je golemi muškarac tek usporio korak. Ne i stao. Ovdje na sjeveru moraš biti čvrst i nepokolebljiv da bi preživio. Ali isto tako i milosrdan, spreman pomoći. Gledati sebe, ali istovremeno pogledavati i drugoga, jer samo tako se može preživjeti u pustinji punoj leda, u studeni Hiperboreje. Suradnjom.

"Uskoro smo kod kuće", rekao je visoki muškarac. Zvao se Lars. "Uskoro ćemo sjesti uz ognjište, pa ću ti ispričati priču koju sam ti obećao." Sniježilo je, ali je vrijeme svejednako bilo mirno. Tiho. Kao zatišje pred buru. Sunca nije bilo; Hiperborejci su ga posljednji puta vidjeli prije mnogo mjeseci, kad je posljednji puta te godine izvirilo iza oblaka. Sve što su imali od sunca bili su tračci dnevne svjetlosti. I povremeni odsjaj od mjesečine u noćima tako vedrim da su proklinjali iduće dane, studene i mrzle. Dječak i muškarac hodali su jedan uz drugoga, prodirući kroz blagi snježak svojim krpljama što su ih sami načinili.

Uskoro, mislio je Lars, uskoro će stići kući, zbaciti sa sebe ova krzna i okupiti se oko ognjišta, sa ženom Johannom i njegovim drugim sinom, djetetom od tek nekoliko mjeseci. Malenim, premalenim da bi bio sposoban sam se zaštititi. Johanna je zasigurno spremila kolač od kozjeg sira, pomislio je Lars. I opet ubrzao korak. Ali Mats se ovaj puta nije žalio. Razumio je očevu želju za povratkom u okrilje doma, te je stisnuo zube i pružio korak.

I nije prošlo tako ni deset minuta kad su pristigli na vrata svoje kolibe. Ušli su praćeni blagim pahuljama, zahvalni što ih nije zahvatila nadolazeća oluja koja se mogla nanjušiti u zraku. Johanna ih je pozdravila, te su se na brzinu i u veselju svukli, zbacili sa sebe teška krzna, skinuli snijegom otežale krplje. I baš kao što je Lars bio pretpostavio, čim su sjeli pred vatru koja je tako svileno vraćala život u njihove utrnule udove, Johanna iznese kolač od sira. Najbolji koji je Lars ikad kušao. Najbolji kojeg će Mats ikad kušati.

"Oče", reče Mats između dva zalogaja, "pričaj mi sada priču o Heraklu."

Lars zaklima glavom, gutajući posljednji komad izvrsnog kolača. "Zapamti, sine", reče, " ovu priču ti pričam baš onako kako ju je moj otac ispričao meni, moj djed njemu, pradjed djedu, i tako redom, sve do deset naraštaja unazad."

"I tako ću je ja ispričati svojim sinovima", rekao je Mats. S čime se Lars odmah složio. Gledajući Matsa, gledajući cijelu svoju obitelj, Lars nije mogao a da ne zaboravi na sve nedaće koje su ih pratile. Loša hrana jedne godine, nedostatak vitamina druge godine, Bolderova smrt od genetički uzgojene biljke otrovnice, pojava raznoraznih čudovišta. Priča o kiborgu koji postaje čovjek nadošla mu je u pravome trenutku, u trenutku kada obitelji treba pokazati vjeru u bolje sutra, neovisno o tome što se planira gore u ?sg?rdu.

"Sve je počelo s Heraklovom željom da se uspne na Olimp i da sjedne do svoga oca Zeusa", započne Lars svoju sagu.

"Zeus, to je kao Odin", reče mladi Hiperborejac, "a Olimp je ?sg?rd."

"Tako je", reče Lars, iako dječak nije čekao nikakvu potvrdu. Okus kolača od sira još se osjećao u ustima, slijevajući se u sva zamisliva tkiva. Johanna sjedne uz njih, krhka plavuša u kasnim dvadesetima. Pričalo se da su jednom, u doba o kojem Lars priča, Hiperborejci živjeli i po tisuću godina. Danas je drugačije. Danas su sretni ako dožive pedesetu.

"Međutim, Zeus, poglavar bogova pristiglih s planeta različitog od naših, ?sg?rdskih bogova, nije htio Heraklu tek tako dopustiti da zauzme mjesto uz njegov tron", nastavio je Lars.

"Želio ga je iskušati", rekla je Johanna. "Želio je da Heraklo nadiđe svoje kiborško porijeklo i da u sebi pronađe sve one elemente koji čovjeka čine čovjeka, a ne svode se tek na puke kemijske reakcije." Vatra je pucketala. ?ke je spavao.

"Hej", nasmije se Lars i napravi se kao da će udariti Johannu. I pogladi je umjesto. "Tko ovdje priča priču, ti ili ja?"

"Htjela sam samo skratiti uvod", rekla je. "Znaš i sam kako ponekad otežeš."

"Daj, pričaj!" reče Mats.

"Tiho", reče Johanna, "mogao bi probuditi brata."

"Ne diraj lava dok spava, kaže stara poslovica", reče Lars. "Heraklo je to naučio na svom prvom zadatku, prvome od deset koliko mu je zadao njegov rođak Euristej, podmukli kralj Mikene, grada države daleko dolje na jugu."

"Grada države?" upita Mats.

"Heraklov narod nije imao plemena kao mi", odgovori mu Lars. "Živjeli su u gradovima oko kojih su organizirali svoje male države, po uzoru na svoje bogove. Mi smo za svoj uzor odabrali svoje bogove, koji žive u plemenskim klasterima." Mats klimne, iako nije razumio razliku. No nije htio postavljati suviše pitanja da ne bi pokvario čar priče. "Priča kaže da je Heraklo nakon obavljenih deset zadataka imao uzdići se na Olimp, i tamo sjesti do Zeusa.

"Prva je zadaća Heraklova bila ubiti nemejskog lava, okrutnu genetičku tvorevinu boga vatre Hefesta, olimpskog kovača. Kao broj dva Heraklo je imao ubiti hidru, golemu višeglavu zmiju, također produkt prtljanja po genima. I naravno, kao svaki pravi junak, Heraklo je uspio u svoje prve dvije pustolovine.

"Da bi ga dočekala treća zadaća, koja ga je nanijela u naše krajeve. Kerinitska košuta..."

Tekao je prvi mjesec dana da je Heraklo na putu. Logorska vatra pokraj koje je sjedio gladila je njegovo presavršeno kiborško tijelo plamenjem koje se otiralo od njega svojom toplinom. Toplinom koja mu i nije trebala; nanoroboti koji su plovili njegovim tijelom imali su između ostalih zadaća i održavanje tjelesne temperature na jednoličnoj razini. Heraklo se nije ni znojio; otrovne tvari koje su se lučile znojem u njegovome su kiborškom tijelu čiji su organski dijelovi bili inicirani i oplemenjeni upotrebom genskog inženjerstva za rastvaranje otrova bili zaduženi posebni enzimi. Oni su pak u Heraklovom organizmu tavorili kao simbioti, slično kao crijevne bakterije koji ima svaka ljudska jedinka. Vatra je, tako, bila teko dio dekora, za putnike namjernike.

Heraklo se ogrnu u svoje krzno. Krzno nemejskog lava, zvijeri koju je Hefest stvorio, a on ubio, ispunivši tako tek prvi od deset zadataka koje mu je namijenio podli rođak Euristej. Zapitao se polučovjek kakav je osjećaj hladnoće koji muči obične smrtnike. Bi li Zeus dopustio da pronikne u tajne svojega tijela i da na barem jedan trenutak onesposobi djelovanje nanostrojeva? Da ih privremeno potiša, samo da na jedan dan, recimo, osjeti kako je to kad je hladno. Možda jednom, zaključi polučovjek, Zeus je uvijek bio škrt kad je trebalo dati kodove za ulaz u sustave svojih kreacija. Čak i kad se radilo o svjesnim kreacijama koje su na to slučajno možda i imale prava.

Bio je pojeo nešto sitno, nekakve živine koje je nalovio. Iako mu hrana i nije trebala; sav višak energije koji mu je trebao Heraklo je primao iz svog kostura načinjenog od titanske legure pojačane dijamantima. Praktički neslomljive. Praktički neranjiv. Heraklo je bio savršena kreacija svojeg izvanzemaljskog, božanskog oca Zeusa. Oca zato što je Zeus, sada je Heraklo i to znao, stvarajući Herakla primijenio svoju vlastitu DNK, pomiješanu s ljudskom. Inače ga kao fetus ne bi bio mogao kirurški usaditi u Alkmeninu maternicu. Njeno bi ga tijelo odbilo. Heraklo ne bi nikada bio rođen.

Tek jedan mjesec. Već je toliko dugo na putu. Još otkad je preko Euristejevog posrednika primio vijest da mu je naredni zadatak uhvatiti živu jedinu preostalu kerinitsku košutu, još jednu od Zeusovih kreacija, kad je vrhovni vladar izvanzemaljske rase koja je s Olimpa bivstvovala na Zemlji tek počinjao s genskim manipulacijama nad zemaljskom florom i faunom. Kerinitsku su košutu, tu jedinu preostalu nakon što je Artemida polovila preostala četiri manje savršena modela, resili zlatni rogovi i mjedene noge. Košuta je, baš kao i Heraklo, bila neumorna. Polubog ju je pratio, gudurama i klisurama, kroz šume i uz rijeke, uvijek joj je bio blizu, goneći je, ne dopuštajući joj da pridahne, da dođe sebi, da stane. Stala je samo kad bi osluhnula gdje je on, da ga omiriše, i često ne bi uspijevala jer je Heraklovo tijelo znalo neutralizirati svaki bespotreban miris. Rijetko su stali, i košuta i Heraklo, rijetko su imali priliku odmoriti. Iako nijednom od njih dvoje pravi odmor nije bio potreban. Više se radilo o predahu; košuta je s vremena na vrijeme trebalo uzeti svježe trave da bi svojem mesu dala energiju, a Heraklova je hidraulika s vremena na vrijeme zahtijevala samoinspekciju. Da, polubog već dugo nije bio na temeljnom servisu.

Nekoliko ju je puta Heraklo već zamalo bio uhvatio. Jednom pokraj potoka, kad je košuta neoprezno zastala da bi utažila žeđ, drugi puta pokraj grma kraj kojeg je stala da bi uzela list ili dva, toliko neophodnu joj energiju, tih nekoliko kilodžula da bi mogla trčati, trčati koliko je hitre i neumorne noge nose, daleko od Herakla koji ju je samo želio uhvatiti da bi je pokazao Euristeju. Da bi ispunio svoju treću zadaću, da bi bio još jedan korak bliže Olimpu, Zeusovom tronu. Jednom je stala jer joj je noga zapela u nekoj rupi u tlu, i Herakla je tada mogla osjetiti samo na dah udaljenog od svojih zlatnih rogova. Jedva mu je pobjegla. Tada joj je polubog bio najbliži.

Heraklo uzdahne. Nije mogao a da se ne zadivi nad upornošću kerinitske košute, nad zalaganjem koje je ulagala samo da bi mu pobjegla. Samo da bi bila na jedan korak ispred njega. Nije mogao a da se ne zapita ima li sve ovo nekakvog smisla, i što će biti kasnije, kad ispuni sve što mu Euristej bude namijenio da ispuni. Kad obavi sve zadaće. Hoće li tada uistinu osjetiti ispunjenje, ili će mu zadovoljstvo biti umanjeno? Umanjeno čime? Osjećao se kao golema čelična konstrukcija drevne katedrale pred kojom se nazirao zamor materijala. I tada, sasvim nesvrsishodno i svojoj potjeri posve neprimjereno, Heraklo odluči utrnuti vatru, leći i isključiti svoje čipove, programe i funkcije na nekoliko sati.

Kerinitska košuta, nagonski znajući da joj je progonitelj privremeno odustao od lova, umjesto da učini isto, stane samo na tren. Pokraj izvora, popije nekoliko gutljaja, pojede nekoliko zalogaja, i zatim krene dalje, pažljivo dozirajući prenapregnuće mišića, pazeći da joj se u mišiće ne ispusti suviše mliječne kiseline. Trčala je dalje, prema sjeveru, svakim novim korakom povećavajući razdaljinu između sebe i svoga progonitelja.

"Oče", viknula je ljutita Artemida, "što to znači?" Olimp se ljuštio na suncu, okupan svjetlošću kojom je Helios upravljao iz svoje kontrolne sobe. Zeus je tavorio u svojem laboratoriju, često nesvjestan svih priča koje su o njemu kolale među pukom.

"Ometaš me u važnom pokusu", rekao je Zeus, više strpljivo nego ljutito. Sva mjerenja i miješanja genskog materijala različitih vrsta morala su biti iznimno precizna zbog svoje osjetljivosti.

"Heraklo lovi kerinitsku košutu", rekla je Afrodita, smirenije jer je u svoj krvotok izlučila znatnu količinu sredstva za smirenje. Zeus je nju i njezinog brata učinio različitim od Herakla; Artemida i njezin brat blizanac su bili androidi, svi njihovi dijelovi bili su organski. Uz neizbježne genske manipulacije. "Rekao si da si njoj namijenio drugačiju sudbinu od skončanja u lovu."

"Heraklo je neće ozlijediti", rekao je Zeus.

"Ali ja bih mogla ozlijediti Herakla."

"Doista?" Zeus je znao da Artemida ne govori istinu. Heraklo joj je predstavljao više nego što je i sama bila voljna priznati. Za razliku od nje, Herakla je bilo teško dokučiti. Zeusu su njegovi sinaptički procesi predstavljali zagonetku. Ne i nepremostivu, Zeus je u svojem višestoljetnom životu znanstvenika i zvjezdanog putnika rijetko kada naišao na nešto toliko fascinantno kao što su Heraklovi emocionalni procesi i načini razrješavanja dvojbenih emocionalnih situacija u Heraklovom kompjutorski navođenom umu.

Artemida se pokolebala. Svjesna da ne govori istinu. "Prije ili poslije ću se suočiti s Heraklom zbog košute", reče Artemida i izađe. Zeus uzdahne. Ponekad se pitao što mu je sve ovo trebalo.

"Heraklo je košutu gonio mjesecima", rekao je Lars. "Prelazio je rijeke, prolazio kroz sela, grčka, slavenska, makedonska. Spavao u trošnim kolibama, na planinskim križanjima, u napuštenim pećinama. Borio se s medvjedima, tukao s gladnim vukovima. Hranio se tek korijenjem i sitnim životinjama koje je ulovio putem, ne dajući ni sebi ni košuti vremena za predah."

"Računao je da će se košuta umoriti", rekao je Mats, naslućujući poantu priče. Strpljenje je izuzetno važna odlika svih jakih ljudi. Ne samo fizički jakih, jer um caruje, a snaga klade valja, kako je njegov otac znao često ponavljati. "Zašto se nije umorila?"

Lars se nasmije. "Košutine su noge bile mjedene. Neumorne. Sve su kerinitske košute, uključujući i ona četiri prototipa koje je Artemida ulovila, bile dizajnirane da izdrže najveća opterećenja, da se praktički nikada ne umore. Ta peta koju je Heraklo lovio, ta je peta bila najizdržljivija, najčvršća, najnepokolebljivija. Peta je kerinitska košuta imala sposobnosti da napola svjesnim reakcija kojima je upravljao moždani čip ograniči upotrebu energije u svome tijelu."

"Objasni", reče Mats. Johanna je uspavljivala Matsovog malog brata, ali je jednim uhom osluškivala priču. Mnogo je puta stajala bok uz bok svome mužu u borbama s drugim plemenima, mnogo se puta borila s njima protiv Rusa i Sama, i sama ju je priča o Artemidi ispunjavala ponosom prema svome rodu.

"Svako tijelo za svoje funkcioniranje treba određenu količinu energije", reče Lars. "Da bismo dobili energiju, odnosno da bismo je prikupili, moramo jesti i spavati. Jesti jer energiju ne možemo primiti niotkuda; količina energije u prirodi je ograničena, iako se čini beskrajnom, i svako tijelo treba primiti energiju odnekuda. Spavati jer se tako čiste moždani tijekovi i obnavljaju stanice u tijelu." Vani je puhao sve jači vjetar.

"A Heraklu to nije trebalo", reče Mats. "Niti košuti."

"Ne u tolikoj mjeri. Heraklo je svoju rekuperaciju imao zahvaliti svome kiborškom tijelu, moždanom čipu i nanostrojevima u tijelu, a košuta sposobnosti maksimalnog iskorištenja energije koje je bilo gotovo pa obrnuto proporcionalno unosu energije u tijelo. Zato se i ona činila naizgled neumornom."

"Što je bilo dalje?" upita Mats.

"Mjeseci su prolazili, a Heraklo i dalje nije uspio uloviti košutu", nastavio je Lars priču. "Ne samo nekoliko, već mnogo joj je puta zamalo doskočio i uhvatio, ali košuta je bila gipka, uvijek se nekako uspjela izmigoljiti iz njegovih šaka. Jednom ju je čak i imao u rukama, ali životinja se propela i iznenadno ga lupila u bedra. Heraklo nije osjetio bol, već ju je od iznenađenja ispustio, i ona je pobjegla."

"Zar nije nikad pomislio odustati od lova?"

Lars zaklima. "Mnogo puta, priča se. Jako često je Heraklo mislio o tome, jako se često propitivao o svrsishodnosti svoga lova, i svih zadataka koji su ležali pred njime. Često, kad je ipak bio prisiljen stati i odmoriti se, često se tada, sam u mračnoj noći pred improviziranom vatrom, jako se često Heraklo znao zapitati gdje je zapravo poanta, zašto se toliko trudi, i je li uistinu toliko važno na koncu postati besmrtan i sjesti uz Zeusa na olimpskom tronu. Herakla su morile mnoge dvojbe, a ova je bila tek jedna od mnogih. Junak je neprestano, u serijama unutarnjih monologa i diskusija sam sa sobom, propitivao svoju čovječnost, nikad ne nalazeći konačna rješenja i krajnje odgovore."

"Tako ponekad mora biti", rekla je Johanna sa strane. "Život nikada ne nudi konačna rješenja na svoje nepoznanice."

"Što je Herakla još više zbunjivalo", reče Lars. "Nemoj zaboraviti da je on ipak bio tek napola čovjek, i da je njegovim ljudskim, organskim dijelom upravljala i na neki način dominirala njegova umjetna polovica. Heraklo možda i jest imao ljudski mozak, ali tim je ljudskim mozgom upravljao čip, njegove su organske dijelove servisirali nanostrojevi, a njegov je kostur bio hidraulični i od titana."

Nekoliko je trenutaka u kolibi vladala tišina. Čulo se samo pucketanje vatre i zavijanje vjetra izvana. Bit će posla ujutro, pomislio je Lars, ako preko noći zapada jači snijeg. A činilo se da hoće.

"I tako su prolazili mjeseci", nastavi Lars. "Heraklo je na putu proveo već skoro pa šest mjeseci."

Dosta. Već mu je bilo svega dosta. Bližio se kraju deseti se mjesec da je na putovanju, da lovi košutu iz Kerinitske šume. I svega mu je bilo dosta. Znoj mu se lijepio na kapcima. Odmor koji je bio simuliran pretvorio se u napor; živio je na izmaku svojih snaga, a košuta nikako da posustane. Veliki Heraklo, junački polubog, potučen od jedne plahe životinje. Genske manipulacije, ali ipak životinje.

Krajevi kojima se kretao bili su pustinjski. Ne kao pustinja na sjeveru afričke zemlje o kojima je (zasada) samo slušao priče namjernika i trgovaca, već pustinja snijega i leda, negostoprimljivi kraj bez hrane, bez raslinja, bez ičega. Samo zasljepljujuća bjelina ničega ni u čemu, pravopisni kraj bijeloga, mrzle temperature i tek poneka šojka kreštalica koja se namjeračila na mladoga polučovjeka. Hodajući tako i prateći tragove košute, zahvaljujući bogovima, koji god da jesu ovdje, u sjevernim krajevima, vrlo vjerojatno različiti od Zeusa i njegove klike, Heraklo im je zahvaljivao što ne sniježi, što se tragovi košute iz Kerinitske šume daju tako lako pročitati. Kroz organski mozak su mu prolazile slike, različite slike iz prošlosti, zmije čiji su skeleti i ljuske bili pojačani čelikom, a koje je kao beba udavio u postelji, nacereno lice Zeusove ljubomorne Here koja ga je mrzila i pratila na svakome putu, teški izbor između naslade, užitka i blagodati s jedne strane, te muka, strpljenja i pravične nagrade s druge, izbor koji mu je bio ponuđen na pragu tinejdžerskih godina, put koji je morao odabrati da bi postajao to što na kraju ima biti, ako preživi snijeg, led, studen, ako se izvuče iz ove nepogode, razmišljao je što će se, Zeusa mu, zbiti ako mu se računalni čip koji upravlja tjelesnim funkcijama smrzne. Ako prestane funkcionirati. Ako jednostavno stane.

Nije se dao. Nije htio o tome razmišljati. Shvatio je, odjednom, da mu se Zeus nije javio još otkako je s Jolajem ubio hidru. Hidra. Sjeti je se. Borbe s njome. Sjeti se borbe s nemejskim lavom. Sjećanja su prolazila kroz organski mozak, miješala se s računalnim funkcijama čipa koji je vodio nanostrojeve. A oni kao da su posustajali. Stajali. Prestajali s radom. Bivalo mu je sve hladnije i hladnije. Kočio se. Na trenutke gušio. Čudno; takve osjećaje nije iskusio nikada prije. Nikada ranije. Studen i smrzotine, nožni prsti umotani u krzna, ne osjeća ih. Priroda i Gea, one su jače i od najjačih, one mogu pokositi najizdržljivije. Ne vrijedi tu ni strpljenje, ne znači tu ništa nečije ufanje, nečije vjerovanje, nečija snaga, bilo tjelesna ili intelektualna. Pred snagom Prirode svi smo mi samo žuto lišće na vjetru, lišće koje će nestati i kojeg će odnijeti zaborav, lišće koje će istrunuti.

Znojio se. Kako čudan osjećaj. Tragovi košute pred njim bivali su nepostojaniji. Ali bili su ovdje. Gazio je kroz neutabani snijeg, pratio ju je, a zapravo je sve što je želio bilo zaboraviti i na nju, i na zadaće, zaboraviti Euristeja, svoje strpljenje, snagu i izdržljivost, zaboraviti na sve. Kročio je kroz snijeg mehanikom čudovišta, kročio je kroz bjelinu, umotan u kožu nemejskog lava i medvjeđe krzno, jedan korak, drugi korak, lijevom, desnom, mehanički, ne razmišljajući. Nanostrojevi su zamrli. Znojio se. Znoj je bio hladan, nespoznatljiv, kao pismo koje se piše davno zaboravljenoj ljubavi iznikloj iz prošlosti dresina, praćeno pjesmom mandolina. Heraklo se znojio, hladan je znoj curio njegovim tijelom. Bio je gladan. Umoran. Želio je stati, samo malo, samo nakratko. Htio je biti kao sjenica i kao roda, kao vrabac i kao labud. Htio se okušati, htio je voditi ljubav, htio je imati sve što nema, sve što je lijepo, a kratko traje jer sve što je lijepo, kratko traje. Želio je posljednji puta okusiti crveno vino pomiješano s vodom, želio se još jednom nasmijati, još jednom okusiti grožđe. Ali umjesto svega toga on se znojio, hladnim znojem koji ga je prepadao.

Tragovi košute i dalje su bili pred njime, sve jači i sve neizraženiji. Kontrast koji se ničime nije mogao nadomjestiti, nevješta logika u nemalom izražavanju. Hidraulični je sustav mladoga polučovjeka posustajao. Smanjivala se moć, smanjivala se izražajnost pokreta. Heraklo je posustajao. Kao motor kojem je ponestajalo goriva. Kao dvogrba deva čije su se zalihe vode značajno smanjile. Kao multinacionalna korporacija koja je bankrotirala zbog pronevjere. Kao padobranac kojem se padobran ne otvara. I ne otvara. I ne otvara. Tragovi su kerinitske košute bili tako mutni.

Heraklo izgubi svijest, prvi puta u svom polubožanskom životu.

"Kad je Heraklo došao sebi, prvo što je osjetio bila je vatra",reče Lars i potakne jednu cjepanicu u vatru koja je gorjela pred njima. "Ležao je u krevetu, svučen od koža i krzna koje su ga štitile od studeni, očito nedovoljno za duže razdoblje."

"Isto bi se dogodilo i nama kad bismo ostali duže vani", reče Mats. Vijavica je nastavljala svoj bijes. Svi su očekivali da će sutra morati razmetati snijeg pred kolibom.

Lars zaklima glavom. "Samo što bi bilo tko od nas popustio puno ranije nego Heraklo", reče. "Međutim, Heraklo nije bio običan čovjek, Zeus se bio pobrinuo za to kad ga je stvarao. Ali ni Zeus ni gensko inženjerstvo ne mogu nadmašiti Prirodu. Ona je najjača. Uvijek će i biti, sve do kraja svijeta.

"A kad se Heraklo ogledao po prostoriji, shvatio je da nije sam. Jedna se ljudska figura nagnula nad vatrom, gledajući da najbolje iskoristi blagodati topline, potičući sagorijevanje dugačkom granom. Bio je to moj i tvoj predak, bila je to ista ova baraka..."

"Tko si ti?" upita Heraklo. Toplina je prodirala u njegove utrnule udove i vraćala mu snagu. Vraćala mu je svijest o snazi koju je bio izgubio putem.

"Ime nije bitno", reče neznanac. Bio je visok, širokih ramena, duge plave kose i plavih očiju. "Tek jedan Hiperborejac."

"Priče u Heladi kažu da je Hiperboreja Apolonova zemlja", reče Heraklo pridignuvši se. Malaksao, zavrti mu se u glavi. Čudno. Nešto što ranije nije iskusio. Zamor materijala. "Priča se u Heladi da u Hiperboreji vlada vječno sunce i da ljudi ovdje žive i po tisuću godina. Da su stabla uvijek puna sočnih plodova i da su svi lijepi i mladi ovdje u Hiperboreji."

"Svašta se priča po Heladi, vidim", reče Hiperborejac i nasmije se. "Ovdje gore na sjeveru tvoj Apolon nema što tražiti, a kamoli vladati Hiperborejom. Ovdje na sjeveru vladaju drugi bogovi od tvojih. Jedno drugo izvanzemaljsko pleme. Odin je naš Zeus. B?lder naš Apolon. Vječno sunce, kažeš? Ha, pola godine jest sunčano, i sunce nikada ne zalazi, ali je zato druga polovica godine mračna i sunce nikada ne izlazi." Vatra je pucketala dok je Hiperborejac pričao.

"Ne želiš mi reći svoje ime?" upita ga Heraklo. Htio je ustati. Htio je nastaviti potragu za kerinitskom košutom. Sad je odmakla i predaleko. Koliko je uopće bio u nesvijesti?

"Imena nisu bitna, Heraklo", reče neznanac. Spasitelj. "Imena su samo oznake. Ali ako te to veseli, zovem se ?ke. Neobično?"

"Nimalo", odmahne Heraklo glavom. "Koliko sam dugo bio u nesvijesti?"

Aake slegne ramenima. "Nemam pojma. Ja sam te pronašao na pragu kolibe sinoć kad sam se vratio iz lova." Iz lova? Zar ovdje u ovoj pustoši ima nečeg za loviti? "Cijeli dan. Možda dva. Bio si premoren, čovječe." Čovječe. Kako to gordo zvuči. I svejedno lijepo. "Netko te donio na prag", nastavi Aake. "Vidio sam tragove u snijegu. Netko jak. I istovremeno nježan."

"Kako to misliš?" reče Heraklo. Mozak mu je još uvijek bio smućena kaša načinjena od besmisla preklapanja različitih koordinatnih sustava koji su se mijenjali preklapajući se.

"Tragovi su očito bili ženski", reče Aake. "Ženski, ali jake, ratničke žene. Pomogla ti je, Heraklo. Spasila ti je život dovukavši te na moj prag."

"A ti si mi pomogao iako o meni nisi znao ništa", reče Heraklo. Mrak je brzo padao u ovim krajevima.

"Nepisani zakoni sjevernih krajeva", reče Hiperborejac. "Ovdje usred ničega čovjek ne može preživjeti ako mu drugi ne pomažu, na jedan ili drugi način. Često nikad ne upoznaš svoje pomagače. Recimo, svi mi lovci dajemo jedan dio plijena ostarjelim lovcima koji ne mogu brinuti sami za sebe. Drugi primjer su naši zakoni; drastični su, ubojstva se kažnjavaju smrću. Ovdje na sjeveru, Heraklo, prisiljeni smo pomagati jedni drugima, i živjeti u skladu s Prirodom. Samo tako možemo preživjeti."

Heraklo ga je gledao dugo i beskrajno. Ogladnio je.

"Dat ću ti nešto za pojesti", reče Aake, kao da mu je pročitao misli. Ali prije nego što se vratio s tanjurom tople juhe nakrcanim kuhanim mesom irvasa, Heraklo je već tvrdo spavao. Umoran i trudan.

Košuta je ležala na tvrdoj postelji od granja i lišća, skrivena u ostacima grmlja. Golo granje nije pružalo savršenu zaštitu, ali bilo je bolje ni od čega. Jutro je razmicalo mrak i prigušeno svjetlo naoblačenja ustupalo je mjesto noći. Bila je gladna; jela nije danima. Smrznute se trave ne može najesti. Povremeno bi naišla na koje stado irvasa pa bi im se priključila u hranjenju, i pobjegla kad bi došli pastiri. Nije se željela suočavati s ljudima; zlato (i ne samo ono na njenim rogovima) čini da ljudi zaborave na moralna načela. Zbog zlata su ljudi spremni učiniti sve.

Grickala je granje. Drugo nije imala. Vode je bilo u izobilju, snijeg kojeg je jela održavao ju je u životu. U svojoj životinjskoj svijesti prepunoj nagona i preprogramiranih pravila ponašanja znala je održati se na životu. I to nije bilo tek nešto što joj je Zeus usadio u genski kod putem svojih manipulacija.

Kad bi mogla, uzdahnula bi. Od olakšanja. Herakla nije bilo, svojim je očima vidjela i umom koliko jačim od prosjeka toliko svejedno životinjskim shvatila da je Heraklo posustao. Da je stao. Vidjela je Artemidu koja ga odnijela do nečije kolibe i ostavila pred njom. Znala je da se Herakla ne mora plašiti. Ne sve dok se ne oporavi. A tada će joj i dalje biti za petama, iako će mu trebati vremena da otkrije kuda i kamo je nestala. Da je mogla, nasmijala bi se.

Ali čuvši zavijanje gladnih vukova, nije joj bilo do smijeha, čak i da se mogla smijati. Radije je usredotočila svoju pažnju i naćulila svoje čulo njuha da bi pravovremeno osjetila nadolazak čopora. Ova zemlja je bila okrutna i nemilosrdna, i nije joj se nimalo sviđala. Više je voljela svoju Kerinitsku šumu. Kerinitska šuma. Bez Herakla za petama, nije joj preostalo ništa drugo nego da se vrati u svoju Kerinitsku šumu.

Zavijanje se vukova udaljavalo. Vukovi, gladni plavokosi lovci, zvijeri koje vrebaju sa svih strana. Pridigla se i pošla. Nazad, prema Heladi, prema Kerinitskoj šumi.

Heraklo se probudio uplašen. "Košuta!" viknuo je. "Kerinitska košuta!" Vatra je i dalje gorjela u tihom kaminu.

"Gdje je Aake?" upitao je Artemidu koja je sjedila za stolom i gledala ga kako spava. Kiborški polubog sjedne na mirišljavu postelju. Umora i vrtoglavice je nestalo. Nadošla je neutaživa glad. "Gladan sam."

"Heraklo kako spava", reče Artemida. Njena duga crna kosa i maslinasta boja kože, u kombinaciji s pravilnim crtama lica. Muškarci su je baš zato željeli; bila je jaka poput njih, a nježna poput ikoje druge žene. Čak i bez desne dojke, kao prava Amazonka. "Heraklo gladan", reče. "To su prizori za koje bi se trebalo naplaćivati ulaznice. Bolji od atenskih tragedija. Nastaviš li tako, polučovječe, srušit će se mit o tebi kao nepobjedivom i čvrstom ratniku."

"Što ti hoćeš?" upita je Heraklo i krene prema smočnici. Bio je nag; Artemida ga je željela već više puta, i nikad joj nije popustio. Znao je da će je ovako smesti. Smočnica je bila puna. Nije želio zlorabiti Aakevo gostoprimstvo, ali nije imao izbora. Morila ga je glad. Neutaživa. Uzeo je komade sušenog irvaskog mesa, i gverc da utaži žeđ.

"Loviš moju košutu, Heraklo", reče Artemida. "Loviš moju košutu, a bez moje dozvole."

"Lovim je već deset mjeseci, a ti si se tek sada sjetila doći me upozoriti što radim!" Heraklo se posprdno nasmije, i sjedne do nje za stol. "Što je, Zeus se tek sad iskrao s Olimpa u još jednu od svojih pustolovina?" I iako je Zeus bio na glasu kao popriličan zavodnik, sve su glasine o njemu bile zapravo lažne. Zeusova se zanimacija za ženski dio ljudskog roda, tih 51% da budemo precizniji, sastojala jedino u činjenici da žene proizvode jajašca koja se mogu koristiti u eksperimentalne svrhe. Svaka žena koju je vrhovni bog zaveo nesvjesno je postajala ili živi inkubator ili donator svojih jajašaca. A reputacija zavodnika nije odmagala, dapače.

"Da nije bilo mene, polučovječe, danas bi ležao smrznut negdje tamo u goloj šumi!" prosiktala je Artemida.

"Hvala ti, plemenita Artemido", reče Heraklo između dva (brza) zalogaja. "Ne znam što bih bez tebe."

"Dobar tek", reče ona. Heraklo je jeo halapljivije od bogova kada piju nektar. Neposredno prije orgija. Uf, kako je Hefest znao biti ljubomoran na svoju suprugu nakon tih noći... "Svejedno, ne mijenja se činjenica da loviš moju košutu bez mojeg pristanka."

"Ne lovim je iz zabave, makar mislim da si toga i sama svjesna", reče polubog. "I sama znaš o zadaćama koje imam ispuniti prije nego što dođem na Olimp, među vas besmrtnike."

"Govoriš o tome kao da je to već činjenica", reče Artemida. Heraklova je golotinja nije smela, kao što je on to bio očekivao. Ali ju je, hm, uzbudila. Da, bila je svjesna da ga još uvijek želi. "Međutim,..."

"Međutim me zaboli!" reče on. Pojeo je tucet ogromnih komada suhog mesa i još je uvijek bio gladan. Bolio ga je želudac od gladi. "Košuti neću učiniti ništa nažao, Artemido! Uhvatit ću je i neozlijeđenu odnijeti pred Euristeja, i potom je vratiti u Kerinit. I to je sve, Artemido, ništa više!"

"Dosta je vike!" reče ona i pridigne se sa stolice dok je polubog kopao po Aakevoj smočnici pokušavajući pronaći nešto čime bi se nahranio. "Heraklo", rekla je i prišla mu, uhvatila ga čvrste mišice. Nanostrojevi su radili svoje, Heraklo je opet bio u naponu snage. Savršeni atleta, besprijekorni natjecatelj, prvak. "Heraklo, zar je tako teško progutati svoj ponos i zamoliti me za dozvolu? Da, znam da se mojoj košuti neće dogoditi ništa nažao, znam za zadatke koje imaš ispuniti, i veselim se što ćemo se družiti na Olimpu, ali zašto me ne možeš zamoliti? Zašto me ne možeš pitati, Heraklo?" Glas joj je bio nepokolebljiv.

Heraklo se okrene, s jelenjim butom u rukama. Gledao ju je dugo i beskrajno, pokušavajući u njenim tamnim očima pronaći djevojčicu koju je jednom poznavao. "Čudno", reče na posljetku, "Apolon je tvoj blizanac, a krase ga najsvjetlija koža i najplavije oči koje znam. Čudo što sve gensko inženjerstvo može proizvesti."

Stajali su tako u tišini. I tada Heraklo razbije napetost i reče: "Oprosti, Artemido. Je li u redu što lovim tvoju košutu?"

Ona prasne u smijeh. "Znaš, uvijek sam voljela što si pomalo kreten!" Tada i Heraklo prasne u smijeh, smijeh koji se pronio cijelom šumom.

"Heraklo je na posljetku ulovio košutu", reče Mats. Vijavica se polako smirivala. Lars je zaklimao glavom.

"Heraklo i Artemida su nakon neprospavane noći otišli iz Aakeve kolibe", nastavi priču prema kraju, "ostavivši mu nadoknadu za hranu koju je Heraklo bio pojeo." Nadoknada je bila zlato koje Lars i dan danas čuvao skriveno, za crne dane. "Heraklo je nakon odmora ponovno bio u naponu snage, njegov je sustav radio besprijekorno."

"Kako je ulovio košutu ako je bila pobjegla natrag prema Heladi?" upita Mats. Lars se sjetio sebe kad je bio sinovih godina; nevjerojatno koliko se malo promijenio u tih dvadeset-trideset godina. Malo i mnogo. Mnogo jer se mijenjao, jer je zrio, a opet malo jer je i u njemu čučao dječak koji je nekad bio. Nekad mu se činilo da zapravo nikad nije odrastao, samo su odgovornosti postajale većima i težima.

"Artemida mu je pomogla", reče Lars. "Kerinitske su košute u svojim tijelima također skrivale nanostrojeve, baš kao i polubog. Međutim, nanostrojevi su u košutama imali drukčiju funkciju nego oni Heraklovi. Artemida je Heraklu dala skener koji ga je nepogrešivom točnošću odveo do košute. A ona, jadna, nije ništa ni slutila, uvjerena da je Heraklo i dalje daleko na sjeveru, umoran i napola mrtav.

"Jednog je dana tako košuta zastala na putu da se napoji. Hodajući nekim šumarkom u slavenskim zemljama naišla je na bistri, hladni izvor; prilika je to koju nije smjela propustiti. A Heraklo ju je u tom trenutku zaskočio i zgrabio, zavezao joj noge mjedenom žicom i ponio je natrag prema Heladi."

"Je li je mučio?"

"Ni najmanje", reče Lars. "Heraklo se o košuti brinuo, ne samo zato što mu je Artemida bila draga. Tko zna, možda ju je baš tada i zavolio. Ali to pripada nekoj drugoj priči. Uglavnom, mladi se polubog brinuo za košutu, hranio je i pojio, i iako ga ona nije mogla posve razumjeti, Heraklo joj je ipak bio ispričao zašto je bio prisiljen uloviti je. Kao što rekoh, košuta nije razumjela njegove riječi, ali kao i svaka druga životinja bila je svjesna njegove mimike, izraza lice, tona kojim joj je govorio. Kerinitska je košuta zavoljela Herakla i na kraju je putovanja on nije morao nositi svezanu. Na kraju su putovanja njih oboje došli do Mikene i do Euristejevih izaslanika koji su potvrdili da je Heraklo uistinu ispunio svoju treću zadaću."

Svijet je opet bio mlad. Golo, zaleđeno granje, bjelina koja se talasa u očima. Snijeg koji je napadao. Divljina. Tišina. Prizori koje Lars ne bi mijenjao ni za sve blago ovoga svijeta. Mirnoća. I jasnoća.

"Oče, ja sam gotov", rekao je Mats. Lars zaklima glavom. Ispod svih koža i kapa, ispod vunenih rukavica i tople odjeće koje mu je žena napravila, Lars je bio znojan. Ali sretan, jer je bio znojan od svog rada. Ma nek' se lome prsti, mislio je, više ništa nije važno. Smijao se, i sretni mu se dah pario na hladnom zraku.

"I ja sam gotov", reče.

"Hoćemo li k našem susjedu, da mu pomognemo s čišćenjem?" upitao je Mats. Johanna je bila u kući. Iz dimnjaka se vio gusti dim, narušavajući bjelinu idile. Aake je spavao.

"Hoćemo", reče Lars.

"Onda bolje da požurimo", reče njegov sin i požuri po krplje u spremište. Lars se nasmije. Svijet je opet bio mlad.