Od Tereze se uvijek može očekivati da će čak i sveprisutni kliše obraditi na originalan način.

Tereza Rukober
POKLON

Ponekad sanjam da sam dijete. Budim se i izlazim iz kreveta. Rano je, roditelji i braća spavaju.

"Ne znam mama."

Moja stopala stajala su čvrsto na glatkom tapisonu, u vanjskom hodniku koji ima velike staklene prozore. Gravitacija je tu tek zanemarivo manja od one na površini. Ipak, imala sam osjećaj da lebdim.

Svijet izgleda tako mali gledan iz ove letjelice. Bili smo previsoko da bih mogla razaznati ljude, kuće i vozila. Ipak sam pokušavala, gledala sam sela - kuće obrasle oko prometnica. Podsjećale su na nakupinu nametnika izraslih oko kore drveta. Zamišljala sam da mogu izbrojiti kuće, da su male točkice ljudi. Pitala sam se je li selo napušteno ili u njemu ima ljudi - zdravih ljudi koji žive svoj život. Na žalost, nije bilo nikoga tko bi mi ponudio odgovore.

Čula sam lagani šum otvaranja vrata iza mene. Kada sam se okrenula, okrugle zelene oči su zurile u mene, a dugačka ruka je pokazala u smjeru moje sobe. Još prije dva dana sam naučila da se ne isplati ne poslušati.

Vratila sam se u sobu i sjela na krevet. Sanja je sjedila na svom krevetu i nasmiješila se. "Bojiš se? Ne brini, bit će sve u redu. Neće boljeti, vidjet ćeš."

Slegnula sam ramenima. "Ipak se malo bojim. Uvijek je boljelo. A što ako ne zaspem?"

"Zaspat ćeš."

"Ja znam da neće boljeti, ali me je ipak strah. Osjećam se kao da mi je trbuh pun leptirića", dodala je Danijela s trećeg kreveta. Stavila je ruku iznad trbuha i napravila dva mala kruga da bi pokazala kako se osjeća. Ružičasta spavaćica bila je prevelika za njeno sitno, mršavo tijelo. Dva najviša dugmeta bila su otkopčana i mogla sam vidjeti plave okrugle mrlje na njenom vratu i prsima. Oči su joj bile crvene i sjajne od suza koje su se polako skupljale ispod kapaka.

"Nemoj se rasplakati", rekla je Sanja nježno.

"Ma znate da se ja zbog svega rasplačem."

Čekale smo u tišini. Prvo su došli po Danijelu. Suze su se probile ispod njenih kapaka kada joj je visoko stvorenje stavilo svoje duge prste oko nadlaktice.

"Danijela je pravo dijete", rekla je Sanja nakon što smo ostale same. "Nisam nikada vidjela odraslu osobu koja je tako osjetljiva."

"Možda je to ponekad dobro - ako plačeš ljudi su pažljiviji s tobom", odgovorila sam.

"Ljudi možda da. Ali njima je sasvim svejedno plačemo li mi ili ne."

"Tko su oni? I zašto to rade?"

"I ja bih voljela znati."

Pola sata kasnije ležala sam na stolu, gola, zureći u svjetla iznad mene. Pričvrstili su mi ruke trakama, na lijevoj podlaktici sam osjetila ubod igle. "Bojim se da neću zaspati", rekla sam. No tri prilike oko mene nisu obratile pažnju na moje riječi. Jedna od njih mi je stavila ruku na obraz. Koža je bila glatka i hladna, ali ipak nježna.

Svjetla oko mene počela su se polako vrtjeti u krug i pogled mi se zamutio. Prostorija se pretvarala u vrtlog koji me je lagano povlačio prema dolje.

Kad sam se probudila, ležala sam ponovno u sobi. Imala sam osjećaj da nije prošla niti sekunda. Polako sam postajala svjesna da je gotovo i da zaista nije boljelo. Taj osjećaj se pretvorio u olakšanje.

Sanja je ležala na krevetu pored mene, zatvorenih očiju. Gledala sam je kako se polako budi. "Sanjala sam nešto", rekla je kada je otvorila oči. Crna kosa joj je padala na lice i ona ju je odmaknula polaganim, pažljivim pokretom.

"Stvarno nije boljelo, niti malo. Niti sada ne boli", rekla sam.

"Rekla sam ti", nasmiješila se.

"Kako to? U bolnici dolje je uvijek boljelo, čak i kada bi me uspavali. Kakve to lijekove oni imaju?"

Sanja je slegnula ramenima.

"Danijela se još nije probudila?" pitala sam.

"Nije. Njoj uvijek treba više vremena."

Tek sam se tada usudila podignuti plahtu i pogledati vlastito tijelo. Na sredini svake plave mrlje na mojim prsima i trbuhu bio je crveni trag od uboda igle. Koža mi je bridjela, bila natečena i osjetljiva na dodir, a plava boja je prelazila u crvenu. Na nekim mjestima, tamo gdje su mrlje bile manje, više uopće nije bilo plave boje.

Obije smo se trgnule kada smo čule jecanje. Danijela se skupila u lopticu na svom krevetu i drhtala.

Sanja je na brzinu obukla spavaćicu i nesigurnim koracima otišla do nje. Čula sam Danijelu kako šapće: "Slabo mi je, sve se vri oko mene, bojim, se..."

"Smiri se, sve će biti u redu, proći će", šaptala je Sanja nagnuta nad nju.

Uspravila sam se u krevetu, osjećajući laganu vrtoglavicu. "Da zovem nekoga?" pitala sam.

"Nemaš koga. Samo ćeš prestrašiti žene u drugim sobama, ali oni neće doći."

"Kako znaš?"

"Pokušavala sam već, tražila ih, vikala, lupala po zidovima... Na kraju su došli i zaključali me u sobu. Pričat ću ti kasnije, ne sada."

Zamolila me je da donesem vode. Danijela je popila malo, a onda joj je Sanja smočila lice i podlaktice. Drhtala je cijelim tijelom.

"Što joj je?" pitala sam uplašeno.

"Ima temperaturu i uplašena je, ali nije tako strašno, proći će."

Imala je pravo, pola sata kasnije Danijela je spavala s glavom u Sanjinom krilu. Ona je sjedila na krevetu, naslonjena na uzglavlje.

"Divno je kako si je uspjela smiriti", rekla sam, a ona se nasmiješila umorno.

"To kada su te zaključali u sobu, isto je Danijeli bilo slabo?"

"Nije, to je bilo prije nego je ona došla. Dođi bliže pa ću ti pričati."

Primaknula sam stolicu i sjela blizu njih dvije.

"To je bilo kada sam ja tek došla ovamo, prije oko 2 mjeseca. Ta žena je došla isti dan, iako se nismo poznavale. Bilo joj je jako loše i nakon prvog tretmana joj je pozlilo. Imala je temperaturu i drhtala, slično kao Danijela malo prije, samo puno jače. Ostala je bez svijesti i nisam znala kako joj pomoći."

"Bile ste same u sobi?" prekinula sam.

"Ne, bile su još 2 žene, pokušale su me uvjeriti da oni neće doći, ali ja sam ipak pokušavala. Lupala sam na ona vrata kroz koja oni dolaze, na kraju sam uzela stolicu i pokušala razbiti vrata. Onda su došli dvoje, odveli me u jednu sobu u kojoj nije bilo nikoga i zaključali. Ujutro su me vratili natrag u moju sobu, ali one žene nije bilo. Rekli su mi da je umrla tijekom noći."

"Grozno", rekla sam. "Kako mogu biti takvi."

Šutjele smo neko vrijeme a onda je Sanja rekla: "Znaš što mi nije jasno? Zašto nam daju anesteziju tijekom tretmana? Logično bi bilo da do rade zato da ne trpimo bol. Ali izgleda da im je potpuno svejedno kako se osjećamo."

"Da, to uopće nema smisla", rekla sam. "Oni vrlo rijetko dolaze ovamo, zar ne."

"Oni dolaze samo kada nas vode na tretmane, kada donose hranu, i u slučaju opasnosti od oštećenja opreme."

"Kao kad si ti lupala sa stolicom?"

Klimnula je glavom. "Koliko je ljudi umrlo otkada si ovdje?" pitala sam tiho.

"Samo dvije žene. Ne znam što se događa na muškom odjelu. U svakom slučaju to je neusporedivo manji postotak nego u ljudskim bolnicama."

"Jesi li pokušala saznati tko su oni?"

"Jesam. Nitko od žena ovdje ništa ne zna, a oni ne odgovaraju na pitanja. Nema ničega ovdje što bi moglo pomoći. Nadam se da ću saznati odgovor kada ozdravim i vratim se dolje."

Sljedećeg jutra su mrlje na mom tijelu bile znatno manje. "Ovo stvarno pomaže", rekla sam. "Mora da imaju puno bolje lijekove nego naši dolje."

"Naravno, pa oni su ipak vanzemaljci", nasmiješila se Danijela.

Ležala je na svom krevetu, blijeda i slaba. Pogledala me je tako da sam na trenutak bila uvjerena da zna odgovor. "Ti to ozbiljno govoriš, zar jesu vanzemaljci?"

Nasmijala se. "Nemam pojma, šalim se."

"Koliko dugo si ti već ovdje?" pitala sam.

"Oko mjesec dana. Ali tretmani baš ne djeluju na mene. Nije mi ništa bolje nego kada sam došla."

Klimnula sam glavom s razumijevanjem, nisam znala što da joj kažem. Ona mi je rekla da su dvije žene iz susjedne sobe iz njezinog grada. Jedna žene je već ozdravila i otišla, a za druge koji su došli s njom nije znala gdje su.

"Uzeli su cijelu bolnicu?"

"Pretpostavljam da jesu. Kako to da si ti sama?"

"Ja sam bila sama kada su me našli."

Bila sam u automobilu, na skoro praznoj cesti prema gradu. Neobično je kako se ponekad čini važnim nastaviti normalni život. Unatoč tome što je polovica ljudi koje sam poznavala bilo teško bolesno, što sam svakih nekoliko dana odlazila na bolne i iscrpljujuće tretmane u malu ambulantu, što su komunikacije, promet i opskrba gotovo stali, bilo je tako neopisivo važno sići na vrijeme na posao. Sve do trenutka kada se letjelica slična lopti zaustavila nasred ceste ispred mene. Pola sata kasnije bila sam u letećoj bolnici.

Sada, četiri dana kasnije, činilo mi se da sam ovdje provela pola života. Sve ono dolje i prije činilo se vrlo dalekim.

"Otprilike 7000 metara daleko, mislim", nasmijala se Sanja kada sam joj to rekla. Pokretom me je pozvala na hodnik, stajale smo zajedno pored velikih prozora i promatrali more ispod nas.

"Tko zna gdje smo sada?" pitala sam.

Sanja ja slegnula ramenima. "Pozvala sam te van jer sam ti htjela nešto reći."

Odmaknula je spavaćicu sa lijeve ključne kosti i pokazala mi malu plavu mrlju. "Ovo je jedina. Posljednja. Mislim da mi treba još samo jedan tretman."

Oči su joj zasvijetlile razdraganim sjajem. "A onda idem kući. Samo nisam htjela pred Danijelom."

"Zašto?"

"Zato što ne želim da zna da ću uskoro otići. Bojala bi se još više. Iskreno, ja ne vjerujem da će ona otići odavde zdrava."

Stajale smo neko vrijeme u tišini, opterećene zastrašujućom pomisli. Odjednom, postala sam svjesna nove misli, koja me je uplašila još više.

"Jesi li sigurna da će te, kada ozdraviš, poslati kući?" pitala sam tiho. "Možda imaju neki drugi plan s nama."

Sanja sa nasmiješila. "Ne brini, vratit će me kući. Znam neke ljude iz grada koji su se vratili kada su ozdravili. Oni ne otimaju nikoga. Samo nas izlijeće i vrate."

"Ti ljudi koji su se vratili - jesu li saznali tko su oni?"

"Nisu. Nitko nije ništa uspio saznati."

"Što misliš, zašto ovo rade? Zašto im je stalo do toga da nas izlijeće?"

"Nemam pojma. Znaš na što me podsjećaju? Jednom davno sam igrala igru na računalu, strategiju, onu vrstu u kojoj imaš svoju vojsku i ratuješ protiv protivnika. Jedna vrsta vojnika bili su liječnici. S njima se nije moglo upravljati, ali bilo je dovoljno da ih staviš pored oštećene jedinice i oni bi je izliječili. Ako bi se slučajno našli pored neprijateljskih vojnika, izliječili bi i njih. Bez pitanja - njihova svrha bila je jednostavno da liječe."

"Misliš da su i oni takvi? Da im je to svrha o kojoj uopće ne razmišljaju, samo izvršavaju posao. Možda su onu u stvari strojevi koje je netko programirao da liječe?"

"Ali tko ih je mogao programirati? Ljudi nisu mogli u svakome slučaju. Dolje uopće nemaju ovakve lijekove."

"Nemam pojma. Voljela bih znati."

"Ali u stvari, počinje mi se činiti da nije niti važno. Zdrava sam i imam život pred sobom, to jedino važno. Ne bi ga bilo dobro potrošiti na traženje odgovora zašto sam živa. To je nešto kao dar - samo što ne znam od koga i zašto."

"Što ćeš raditi kada se vratiš dolje?"

"Nisam sigurna. Imam jako puno planova. Ali sigurna sam da ću iskoristiti vrijeme najbolje što mogu."

Nakon sljedećeg tretmana Danijeli je opet bilo loše, gore nego prije. Sanja je bila pored nje, smirivala je i pokušavala sniziti temperaturu.

Puno kasnije, nakon što je Danijela zaspala a ona se vratila u svoj krevet, rekla sam: "Ti bi trebala postati medicinska sestra ili liječnica kada se vratiš kući. Jako si dobra s bolesnicima."

Nasmiješila se. "Ja sam prodavačica. Radila sam u robnoj kući. Ali - razmislit ću o tome. Stvarno misliš da bih bila dobra medicinska sestra?"

"Mislim da bi. Kada si tješila Danijelu, skoro sam poželjela da je i meni loše, da mene malo grliš i tješiš."

"Stvarno?" Pomaknula se na jedan kraj kreveta, ostavljajući slobodan prostor na strani koja je bila bliža meni. "Dođi ovamo. Meni sada treba malo tješenja."

Stisnule smo se jedna pored druge kao dvije djevojčice koje jedna u drugoj traže utjehu. "Mislim da sutra idem dolje. Bojim se malo", rekla je Sanja.

"Zašto se bojiš?"

"Zbog neizvjesnosti valjda. Ne znam što ću naći kada se vratim, tko će sve biti živ. I kako ću nastaviti život."

"Bit će sve u redu."

"Da, bit će u redu. "

Sljedećeg dana je velika letjelica u obliku balona bila pričvršćena na staklo. Prozori s kojih se inače pružao pogled na svijet, postali su vrata u letjelicu. Kada smo bili točno iznad Sanjinog grada, visoka prilika je došla po nju i otpratila je do ulaza. Danijela i ja samo gledale kako ogromna kugla polako tone prema dolje, sve dok nije postala jedva vidljiva srebrna loptica.

Te noći je Danijela opet imala visoku temperaturu. Ovaj puta je bilo drugačije, nije bilo izazvano tretmanom, došlo je samo od sebe."Znam da neću ozdraviti", rekla mi je pred jutro.

"Znaš, mi se cijelo vrijeme šalimo da su oni svemirci, ali ja znam da nisu."

"Znaš tko su oni?"

"Da. Ljudi su ih ipak napravili." Govorila je polako, s naporom. Disala je ubrzano, a kosa joj je bila mokra od znoja. Bilo mi je žao iscrpljivati je razgovorom, ali jako me je zanimalo što mi želi reći.

"Ljudi? Pa tko sada ima resursa gradnju takvih strojeva? Da ljudi imaju dovoljno lijekova pretpostavljam da bi ih koristili dolje, u bolnicama. Objasni mi molim te."

"Ne shvaćaš, nije njih nitko napravio sada. To je zaštitna mjera protiv zaraznih bolesti, tko zna kada su programirani i spremljeni sa slučaj potrebe. A ta potreba je sada. Samo, očito ih nema dovoljno da izlijeće sve ljude na vrijeme. Ali preživjet će vas dovoljno. I bit ćete otporni na bolest, i vi i vaša djeca."

"Otkuda ti to znaš?

"Pa, recimo da je moj posao bio takav da sam imala pristup informacijama", nasmiješila sa Danijela.

"Zašto to nisi pričala prije, zašto nisi rekla Sanji?"

Zatvorila je oči i umorno uzdahnula, previše iscrpljena za razgovor. Plavi uvojci bili su joj slijepljeni od znoja, tijelo je gorjelo.

"Zato jer nije važno. Sanja je shvatila da nije važno." prošaptala je jedva čujno.

Ujutro je izgledala kao da spava. Ne znam kako su oni znali da trebaju doći po nju. Došla su dva stvorenja, stavili je na pokretni krevet i odvezli nekamo. Nisam htjela znati kamo.

Ostala sam sama u sobi. Znala sam da će doći nove žene i da neću dugo biti sama. Pitala sam se hoće li one znati više o svrsi i porijeklu stvorenja koja su nas liječila.

Nisam bila sigurna je li ono što je Danijela rekla točno. Priča je imala smisla, ali to što nije ranije govorila o tome nije. Možda je to samo bio njezin san, ispričan u bunilu.

Podigla sam svoju spavačicu i promatrala plave mrlje. Nije bilo sumnje, nestajale su. Bila sam prilično sigurna da ću ozdraviti i vratiti se dolje, isto kao i Sanja. Razmišljala sam o Sanji i njezinim riječima. O tome da je ozdravljenje dar.

Čula sam da žene u susjednoj sobi razgovaraju, ali nisam željela društvo. Dugo sam sjedila sama u sobi, polako puštajući da me tuga natjera na suze. No ubrzo je iscrpljenost prevladala.

U snu, jutarnje sunce dolazi kroz prozor. Ja sam djevojčica, sretna što mi je rođendan i znatiželjna što je u kutiji. Sjedim na podu pored kutije umotane u plavi papir i skidam crvenu mašnu. Majka me promatra i pita tko mi je to poklonio.