KREŠIMIR MIŠAK: PONOVNO ĆU PISATI SF! Razgovarao: Boris Švel

"Parsek": Kad pišeš svoje priče, to zvuči dosta nepretenciozno?

Mišak: kao prvo, nisam uopće znao da zvuče nepretenciozno. Kao drugo, pretpostavljam da znam što ta riječ znači: neusiljeno... Razlog je u tome što su ti rijetki trenutci kad pišem, neka vrst zabave za mene. Mada je pisanje s jedne strane i frustrirajuće, jer zapneš na nekim problemima, pa čekaš par mjeseci dok ne skužiš kako ih uopće riješiti, dok s druge strane - barem kako mi je rekla jedna prijateljica - priče zvuče kao kad pričam. To može biti čak i mana. Naime, jako mi se svidjelo u stripu Darka Macana La Bete Noire čitati njegove imitacije raznih stilova raznih pisaca. Ušao bi u nečiji stil i onda pisao u njemu. Ako pišem kako pričam, onda sam kao glumac koji u svakoj ulozi djeluje isto. Pišem kako pričam, opušteno, no čini mi se da je to zato što ne znam bolje. Ta "nepretencioznost" ispada neka vrst nemoći, rekao bih.

Kažeš: "nemoći", ali to su stvari koje se lijepo čitaju.

Uvijek mi se činilo da su moje priče light SF i light pisanje. Light podrazumijeva upravo ono što si rekao: nepretencioznost. S druge strane, svoje priče nisam shvaćao zbilja ozbiljno. Uvijek mi se činilo da je njihov šarm - ako ga imaju - prije svega šarm amaterizma.

U njima nema puno mrtvih, meni je žao ubijati ljude. Pitao sam jednom Darka Macana, nakon što sam pročitao njegov strip iz Star Wars serijala, kako ima srca ubijati ljude? Na početku troje djece, a onda ubije i njihovog oca! Ta mi je misao katastrofalna, jer i sam imam dvoje djece. No, to je i pitanje profesionalizma, a ja s time nisam raščistio. Macan zna: ja radim priču, a ako hoćeš priču, moraš ubiti ono što ti je najdraže.

Ali ja nisam to razdvojio, zato u pričama i nemam mrtvih. Imao sam velikih muka zamišljati negativce, jer sam uvijek zamišljao pozitivce. Imao sam velikih muka i dok sam pokušao zamisliti ikoga tko nije ulični frajer iz Utrina.

Jesi li to u međuvremenu nadvladao?

Najviše sam se naučio pišući svoje prve dulje priče, i to baš za zbirku Zvjezdani riffovi. S time je vezana anegdota: Macan mi je rekao kako sastavlja treće kolo biblioteke, u kojem će svaki autor imati svoju knjigu, pa me pitao hoću li i ja sudjelovati u tom kolu. Ja sam rekao da hoću, a on mi je rekao da mu pošaljem svoje priče pa će on izabrati najbolje. Ali, za zbirku je trebalo sto i osamdeset kartica minimum. Kako su moje priče bile kratke, sve skupa oko sto kartica, pristao sam napisati četiri priče. Kad sam mu konačno, nakon silme moje muke, poslao svih 180 kartica svih mojih priča, starih i novih, pitao sam ga tko je još u konkurenciji za to kolo, osim mene i tri autora za koja sam znao? Odgovorio mi je: nitko! Tada sam se preznojio; moja vizija je bila: ako uspijem napisati nove priče - dobro, ako ne napišem - ima i drugih autora. Shvatio sam da je Macan cijelo vrijeme računao na te priče, jer mu je trebala zbirka za kolo biblioteke Sfera, a kolo mora imati četiri zbirke.

Jedna od novih priča koju sam tada napisao, ekološka priča o svijetu koji čuva sam sebe, bila je prva u kojoj sam angažirano radio na davanju obličja likovima. Ne znam jesam li uspio. Čini mi se da mi najbolje uspijevaju priče iz prvog lica, u istom tonu, u polu-zaj....tskom, polu-ciničnom tonu...

Pišeš li i sad znanstvenu fantastiku?

Užasno sam zauzet, nemam vremena ni za što. No, imam par pričica koje sam započeo i namjeravam završiti. I ove godine sam napisao jednu, napisanu na temelju jedne ratne priče. Ratne priče sam pisao prije par godina, kad sam sa svojim prijateljem Ivanom Rocom zamišljao televizijski znanstvenofantastični serijal o fantastičnim ratnim pričama. Uzeo sam razne poznate pulp motive i to mi je bilo ludo zabavno za pisati, baš nepretenciozno. Kad ideš pisati televizijski scenarij, ne razmišljaš da trebaš biti jako originalan, što kod pisanja inače uvijek jesam razmišljao.

No, zadao sam si par zadataka za dugoročno rješavanje. Više ljudi - Zoran Pongrašić, Darko Macan, moj prijatelj iz benda Hrvoje Carić - neovisno jedan od drugoga izvrijeđali su me na pasja kola jer su smatrali da je jedna priča iz zbirke Zvjezdani riffovi početak romana. Radi se o priči Filipov izbor. Oni su čekali što će se dalje dogoditi, i puf! Priča odjednom završi. Ali meni je bilo važno samo prezentirati ideju.

Zatim imam u planu napisati jednu priču koju sam već napisao, međutim, u to vrijeme još nisam znao neka osnovna pravila pisanja, kojima me podučio Darko. U stilu, ako se pojavljuje sporedni lik, neka se pojavi bar tri puta, jer u suprotnom nije sporedni lik. Ukazao mi je i na neke logičke pogreške...

U ovom trenutku nisam posvećen SF-u jer sam zadnjih godina zadovoljio nekakvu svoju štrebersku normu. Uvijek sam se trudio napisati barem jednu ili dvije priče, a kad je izišla zbirka, mogao sam malo odahnuti. To se poklopilo i s mojim životnim obvezama koje su bivale sve veće, ali siguran sam da ću i dalje pisati SF priče. To mi je nešto neopisivo zabavno, iako i užasno frustrirajuće. Kad završim priču, ona mi se čini užasno glupa, a sve te nepretenciozne rečenice jezivo pretenciozne!

Pričaj nam o časopisu "Vizionar".

Za "Parsek" ću objaviti strogo čuvanu tajnu, da smo glavni urednik i ja - ista osoba. Naime, pokrenuo sam časopis nakon što sam pisao za nakladničku kuću Teledisk, za časopise "Svjetlost" i "Nexus". Skupila se pri tome hrpa tema, nevjerojatno uzbudljivih, ali mrtvački ozbiljnih, a još veću količinu tema sam upoznao korz emisiju Na rubu znanosti. Putem sam se jako zbližio s Darkom Imenjakom iz Telediska, pa smo odlučili izdati časopis - "Vizionar, magazin na rubu znanosti" - koji bi s jedne strane bio povezan s emisijom, ali bi imao težinu klasičnog znanstveno popularnog časopisa. Teme su, recimo, krugovi u žitu, sve što je o njima izmjereno i otkriveno, pitanja svijesti, pa NLO-i, zatim free energy. Free energy je tema koja u Hrvatskoj praktički nije zastupljena, to je jako vruća tema. To nije perpetuum mobile, koliko god tako zvučalo. Na posljetku, održivi razvoj: u tome se dobro snašao moj prijatelj, saksofonist iz benda Hrvoje Carić, koji je inače magistar zaštite okoliša.

Imao sam ljude koji mogu o nekima od tih tema pisati, upoznao sam ih kroz rad na emisiji. Imao sam i jasnu viziju kako bi magazin trebao izgledati. To je magazin na rubu znanosti: NLO-i, održivi razvoj, free energy, futurologija i holografski svemir, a to je jedna od najuzbudljivijih novih teorija...

"Vizionar" nastoji biti prava popularno znanstvena novina, a ne bilten, kao što su neke duhovne i ezoterične novine. Pri tome poštuje sva novinarska pravila, prije svega "pravilo sačme" - puno raznolikih tema, dizajn, fotografije...

Hoće li u "Vizionaru" biti SF priča?

Ne. To su potpuno različite publike, iako ja spadam u obje. Jedni vole SF, a drugi uopće ne - ali će ga obožavaju ako im je predstavljen kao stvarne priče. Uopće nije slučajno što se te dvije stvari nisu spojile. U znanstvenofantastičnim magazinima nema rubno znanstvenih eseja... Nađe ih se, ali malo. U rubno znanstvenim časopisima koji se bave teorijama da ljudi nisu stupili na Mjesec i sličnim glupostima, nema SF-a, jer njihovi čitatelji žele da to bude stvarnost.

Tu je časopis, možda nove priče... Imaš puno projekata!

Napisao sam preko pet stotina novinskih tekstova većih od pet kartica. Pišem ih i dalje. Ali to je sve, nazovimo to tako, organizacija materijala i nešto malo epike u povezivanju dijelova. Jedino kad pišem priče, istinski sam zadovoljan. Jednom me na poslu, dok smo se vozili u liftu, kolegica koju jedva poznajem pohvalila kako joj se jako svidjela priča Filipov izbor. To mi je bilo jako drago - draže mi je to čuti za priču koju pročita tristo ljudi, nego za ploču koju je kupilo dvadeset tisuća ljudi!

Kad sam dobio prvu nagradu SFERA, mislio sam kako će dalje ići lako. Ali, tek tad su nastale muke, jer sam shvatio da ništa ne znam o pisanju, o onim bitnim stvarima: fabuli, napetosti među likovima... U priči se mora uvijek nešto događati, a to nisam imao u vidu. To je bio frustrirajući put i oklijevam ponovno ići njime. Ali uvijek se sjećam užitka kad je priča gotova! I zato ću ponovno pisati SF!

Hvala Ti!