Povratak na glavnu stranicu
parsek.blog.hr

Voda. Fascinacija vodom, vodom i solju. Vodama slanim, slatkim, pitkim i nepitkim... Ova priča Veronike Santo donosi intrigantni put mlade žene opčinjene vodom, u magijskom realizmu svijeta koji je nestajao.


Veronika Santo
DUBOKE VODE



Od malena putujem puno, prvo s roditeljima, a sada i sama. Mislim kako moja sudbina nije izuzetak, samo je u duhu ovog stoljeća migracija. Svi smo na putu, u ovom ili onom smislu. Osim toga, rođena sam na svetog Nikolu, zaštitnika pomoraca, što me nekako uvijek vodi na more i oko mora.

Negdje čuh ovu priču:

Jedan je sveti čovjek išao, tragajući sam za sobom, pustinjom. Ljuto ga je sunce dan za danom lišavalo svega, prošlosti i budućnosti, preostao mu bio tek život, volja za bogom i jedna suha riba u zavežljaju.

Hodao je tako moleći i preklinjući, jer je kao i svi sveci stalno razračunavao sam sa sobom, kad se pred njim nenadano - kako to već biva u pričama - otvori blistav izvor. Svetac zastane trenutak, pitajući se je li to dar božji ili vražji, a onda izvuče ribu iz zavežljaja i zaroni je u vodu. Riba se praćakne, a njena mrtva krljušt zasrebri.

Tek sad i sam okusi vodu, okupa se i tako postane besmrtan. Jedno sa svijetom do svojega i njegovoga kraja.

Zove se Al Khadiz i ima kuću na kraju svijeta, na onoj crti horizonta što nam stalno bježi, tamo gdje se spaja plavo nebesko i plavo morsko, visoko i nisko, svjetlo i tama. Zovu ga i “zelenim” zato što stalno ponovno lista, kao golo drvo u proljeće. Kuća mu je u pokretu, poput oblaka, viđaju ga posvuda: kao suputnika u vlaku, čovjeka na pustoj cesti, neznanca koji iznenada zazvoni na vratima.

Dolazi s jednim od svojih mnogobrojnih lica i daje vam savjet, kao putnik putniku pokaže na raskršću traženi put.

Ovo je priča o jednom od njegovih lica.


1989.
MORE KAO SREBRNA KRLJUŠT

Kod nas, u bivšoj Jugoslaviji, je bilo tako, magije je bilo najviše na istoku, znači u Srbiji, ali prije svega u Bosni. Ovaj hodža je, međutim, imao vikendicu blizu Šibenika.

Na putu smo mama, moj muž Aleksandar, rođaka Katerina i prijateljica Branka. Svatko od nas je krenuo na ovaj put sa svojim problemima i potrebama. Branka ima 29 godina i ne uspijeva naći čovjeka, Katerina ima problematični brak i devetogodišnjeg sina s nemirnim snovima, moja mama bi htjela rasvijetliti mračne odnose oko kuće koju smo dobili u nasljeđe, moj muž nas jednostavno prati, vozi sve nas zajedno s našim teretima.

Putujemo obalnom cestom, sunce je na zalasku. Oblaci i otoci zaranjaju i izranjaju kroz gusto svjetlo zalazećeg sunca.

Gledam ovu igru svjetla i sjena, otoci su baloni svjetlosti, more je čaša ključale žive i pitam se koliko će duboki biti mrak koji će za koji trenutak pritisnuti poput nakovnja dubine i pličine mora, ribe, rakove i puževe. I zašto uopće moram razmišljati o tome, zašto ne mogu živjeti kao oni, jednostavno, u ritmu plime i oseke?

Vođa puta je Katerina. Prije nego što je pronašla hodžu, bila je kod drugih vidovnjaka, i nakon njega ići će opet kod drugih sve dok se ne zaustavi, nekih šest godina nakon ovog putovanja, u pentakostalnoj crkvi.

Ali to je još daleko. Godina je 1989. Jugoslavija još nije bivša nego sadašnja. U selu u koje stižemo ima puno novih kuća, najviše vikendica. More je udaljeno nekih stotinjak metara. Dok se penjemo vanjskim stepenicama na prvi kat nedovršene kuće, vidim mu još jednom srebrna izbrazdana leđa, zmaj spreman zaroniti u nadolazeće more mraka, spreman zaživjeti poput ribe u pustinji.

Ispred vrata je mali tepih i cipele. Gledam ih redom. Prazne cipele imaju neko drugo značenje nego recimo - obješen kaput. Brojim četiri para, tri odrasla i jedan dječji. Katerina nas upućuje da se moramo izuti. Ovo je muslimanska kuća.

U sobi je nekoliko osoba, tri muškarca i jedno dijete. Jedan od njih je hodža, drugi njegov brat i rođak sa sinom. Kasnije, u razgovoru saznajemo kako je rođak stolar, kuća se još radi, osjeća se miris svježeg drveta, strop prostorije prekriven je masovnom hrastovinom. Na podu je uglačan parket, mali tepisi, niski orijentalni stolovi.

Hodža je odjeven poput zapadnjaka, ima nekih četrdesetak godina, pomalo je punačak, svježe obrijan, nalikuje na dobrostojećeg intelektualca, ali iz njega teče neka mirna snaga, i osjećam na prvi pogled da mu vjerujem.

Stiskamo se na niskom divanu, svi osim Katerine koja kuha kavu i nosi nam je na pozlaćenom poslužavniku zajedno sa čašama hladne vode i posudom punom šećera.

Dječak ne obraća pažnju na nas, okreće programe na televiziji. Hodža mu se odjednom obraća, izgovara par oštrih riječi, pretpostavljam na arapskom, i dječak vraća na ekran utakmicu.

Nestaje iza jednih vrata i daje znak Katerini neka ga slijedi. Postajemo tihi, čuje se jedino televizija. Katerina ostaje nekih desetak minuta, zatim se vraća. Ulazi Branka, puštam ih sve naprijed. Crte lice im nakon izlaska iz tajanstvene sobe izgledaju čudno nategnute. Što li im kaže? Dižem se s oklijevanjem kad dolazi red na mene.

Soba u koju ulazim je mala, u sredini je pisaći stol, sa strane police s knjigama. Zidovi su svježe obijeljeni, strop je i ovdje pokriven drvetom. Hodža me trenutak gleda, zatim pokazuje neka sjednem.

“Kako se zoveš?”, pita.

Kažem mu ime i ne sluteći da se iza ovog bezazlenog pitanja nešto skriva. Više o imenima saznajem tek dvije godine nakon našeg prvog susreta.

Trenutak se snebivam, a onda mu kažem kako već godinama tražim pravi posao, kako radim samo sporadično u turizmu, ali da pišem i kako bih htjela nešto bolje, može li mi pomoći. Kažem mu da sam udana, imam dvoje djece, ali da Aleksandar stalno šuti, čini se kako si nemamo više što reći. Što misli o svemu, može li mi pomoći? Sve u svemu, banalna priča i tko zna koliko ih je ovakvih čuo, mislim si u sebi.

Ili ipak ne. Gleda me u nedoumici.

“A muž ti je onaj u sobi”, kaže, “onaj što te dovezao.”

Potvrđujem, znajući kako to izgleda ružno i apsurdno. On se diže iza stola i pruža mi jednu knjigu.

“Drži to na prsima”, kaže mi i izađe iz sobe.

Stojim na sredini sobe i držim crvenu knjigu na prsima pitajući se u sebi što to zapravo radim. Vrijeme prolazi, ali ja se ne usuđujem maknuti iz položaja u kojem me je ostavio.

Napokon se vraća.

“Što si osjetila?”, pita me uzimajući knjigu. Sad tek vidim kako sam na prsima držala Kuran.

“Ne znam”, kažem, “toplo.”

Hodža me gleda zamišljeno. “Uzimaš li pilule?”

“Kakve pilule?”

“Za smirenje.”

“Ne”, sliježem ramenima. “Zašto? Bavim se meditacijom. Smiruje me.”

Hodža izgleda zainteresiran, ali i podboden.

“Trebala bi naći nešto drugo. Kada si nemirna, radi stvari koje ti se sviđaju.” Trenutak šuti, a zatim dodaje: “Trebaš ostati sa svojim mužem.”

Uzima jedan papirić i nešto piše, pretpostavljam, arapskim pismom.

“Staviti ćeš ovaj papir u vodu dvadeset i četiri sata, a onda se tri puta umiti vodom. Kada izvadiš papir iz vode, osuši ga i spali.”

“Za što je to?”, pitam.

“Za ono što treba”, kaže hodža i diže se.

Shvaćam. Moje vrijeme je isteklo. Ostavljam kuvertu s novcem na pisaćem stolu i izlazim. Hodža nema neki cjenik i ne traži novac, ali svatko nešto, već prema svojim mogućnostima, ostavlja.

Vraćam se u sobu. Na ekranu je još uvijek utakmica. Jedini koji je gleda zainteresirano je Aleksandar. Shvaćam kako je ovaj čovjek mogao izabrati bilo koji televizijski program i onda otići iz sobe - nitko od njegovih rođaka sigurno ga ne bi bio promijenio.

1977. - 1987.
VODA JE MJERA

Jer kad se pije prejako vino, mora se s njim pomiješati voda.

Aleksandar i ja pili smo ga cijelog. Imala sam osamnaest, a on dvadeset i dvije godine kada smo počeli živjeti zajedno.

Kad se prisjećam prvih godina moga braka vidim Beograd, noć, zimu, borove umotane u snijeg. Idem pred Aleksandra koji stiže u deset i petnaest iz popodnevne smjene.

Glava mi je pokrivena smeđim, toplim šalom što sam ga naslijedila od mame, na nogama su mi čizme, pahulje mi udaraju po licu. U Beogradu se temperatura zna spustiti noću i do minus petnaest. Od naše zgrade do autobusne stanice je samo desetak minuta, ali po neugaženom snijegu i košavi što probija i podstavljeni kožni kaput, put izgleda duže. Autobus se zaustavlja na osvijetljenom bulevaru, dočekujem Aleksandra poljupcima, smijemo se i jurimo nazad prema stanu.

Kroz Beograd teku Dunav i Sava. Nedjeljom šetamo po keju, fascinira me miris rijeke, sladak i težak, i ribe imaju taj miris. Meso im je meko, ljuske velike i blistave. Ne mogu ih vidjeti kroz vodu jer se čini stalno zamućena pijeskom i muljem.

Čeznem za morem.

U tom periodu upoznajem se s istočnjačkim filozofijama, osluškujem se dok šetam uz vodu, mjerim joj odnos prema nebu, radim vježbe joge na tepihu naše sobe u stanu Aleksandrovih roditelja.

Ovo je vrijeme zatvaranja prema svemu što ne ulazi u moj svijet, a to su knjige, Aleksandar, joga i more. Po sobi leži prašina, ali ja polažem ispite. U Beogradu se snaha kaže “snajka”. Ova je snajka sve samo ne ono što se od nje očekuje.

Pozivaju nas na obiteljska slavlja, ručkove, večere, rođendane, slave i vjenčanja. Srbi vole slaviti i pri tome pripremaju velike količine hrane. Obično je na početku juha, zatim hladni naresci, sarma, pečeno odojče i na kraju torte. Čude se što ne jedem svinjetinu. Oduvijek jedem malo mesa, a svinjetinu nikad. Kako je to nacionalni specijalitet, mislim da mi to uzimaju za uvredu. Kako mi je jednom rekla jedna moja prijateljica, Srbija je za mene egzotična zemlja.

Pokušavam nagovoriti Aleksandra neka nastavi školovanje. U početku daje neke ispite, više da ugodi meni, nego što ga to stvarno zanima. Ubrzo ga učenje zamara, a ja se nerviram, ponekad se čak svađamo. Ipak, dobro nam je, samo što su zajedničke smjernice razvoja, kako bi to rekao neki futurolog, negativne. Aleksandar je zadovoljan s onim što ima, i duhovno i materijalno, ja sam nemirna, tražim nešto, htjela bih rasti.

Čini mi se kao da je u mojoj glavi nešto što ne mogu doseći, poput čovjeka sa Maigretove slike pokušavam sebi vidjeti leđa stojeći ispred ogledala. Ponekad imam noćne more, budim se, ali ne znam što sam sanjala.

Završavam s mojim studijima i vraćamo se na more. Sve naizgled ide kako treba, ali nemir je još uvijek tu. Duboko udišem slane, oštre mirise i već sam nesretna što sam napustila slatku rijeku. Kao da osjećam kako će se ovdje povesti drugačija igra, kao da čujem kako me zmaj srebrnih krljušti zove i pita koje su mi namjere, što želim od života?

Šetam pored mora, najviše sama. Razmišljam, pitam se. Činim se sama sebi kao kukac uhvaćen u jantaru.

Odluka se stvara sama, i djeca počinju svoj put, kroz svjetlo, tamu, prema ovom svijetu. Imam bezbroj zdravstvenih komplikacija, moje tijelo odbija biti posjednuto. Istina je da se bojim promjena koje ne mogu kontrolirati. Priroda moju nevoljkost nagrađuje blizancima. Rađaju se dva mjeseca prerano, naravno u znaku riba.

Imaju svega nekoliko mjeseci kada uspijevam dobiti prvi privremeni posao: počinjem raditi u turizmu.

Osim toga, bacam se na pisanje kratkih reportaža i poneku uspijevam i prodati.

Razmišljam o tome da upišem neki dodatni studij. Čini mi se kako sam u trci s vremenom, da imam dvadeset i sedam godina i da još uvijek nisam od sebe napravila ništa - htjela bih izaći izvan granica koje su mi (koje sam si) postavljene (postavila).

1982. - 1987.
PET BUNARA

Grad u kojemu sada živimo je okružen morem, ali ima malo pitke vode. U davnini su se gradili bunari i cisterne. Jedan od gradskih trgova je popločan bijelim kamenom, a na njemu su, opet od kamena, bunari. Hladna, mračna usta su im prekrivena teškim željeznim pločama. Nikad nisam okusila vodu iz tih bunara, niti znam je li i danas pitka. Ali, uvijek kad prolazim pored njih, pogled mi pada na teške željezne poklopce. Čine mi se Pandorinim kutijama, svaka s različitim sadržajem. Na kraju ovog perioda saznajem kako grad krije slatke, kisele, trpke, slane i gorke vode. Redom ih kušam sve.

Susrećem slučajno Idu, prijateljicu iz djetinjstva, i nakon cijelog niza godina kroz koje smo prošli mimoilazeći se, počinjemo opet s druženjem.

Ona je pjesnikinja i poznaje svijet okultnoga. Upoznaje me s knjigama za koje do tada nisam čula, poklanja mi moju prvu knjigu I Kinga i tri novčića za konzultacije.

Prvo što saznajem od I Kinga i njegova 64 heksagrama je da stvari prolaze, vrijeme je relativno, jedan heksagram može značiti nešto što će se dogoditi za jedan sat, jedan dan, jednu ili deset godina, ali ono što je sigurno to je da sve dolazi i prolazi.

Ida mi priča o svojoj prvoj ljubavi, mladom piscu koji ju je napustio zbog starije žene koja ga je materijalno pomagala. To i još dvije-tri druge propale veze ispunile su je frustracijom i bijesom prema muškarcima. Uzima ih i ostavlja prije nego što oni ostave nju.

Priča mi kako je pri jednom dočeku Nove godine bila u kući nekih prijatelja. Na kraju, kad su već svi bili umorni i odlučili odspavati, morala je, uslijed pomanjkanja prostora, dijeliti sobu i krevet s jednim nepoznatim mladićem.

“Obavili smo to odmah i na kraju smo oboje mogli mirno spavati.”

U jednoj drugoj priči uzela je osobnu iskaznicu muškarca s kojim je završila u krevetu, osiguravši tako da je ponovno potraži.

Slušam Idine bizarne priče, ne znajući jesu za smijeh ili žaljenje. Vjerojatno ne sudjelujem potpuno u njenim doživljajima, kao ni u bilo čemu drugom oko mene: moj unutarnji svijet ima življe boje od onog vanjskog.

Upoznajem jednu novu osobu - Marina. Ljeto je i radim za jednu turističku agenciju. Marin je učitelj surfa. Izgleda poput dobro prepečenog kruha, kosa mu je izblijedila od sunca i soli, a oči teške poput oštriga.

I njega vodi voda. Klizi joj po nemirnoj površini mora poput zlatnog skakavca. Često ga čekam na obali dok okolo tintinaju jarboli na vjetru.

Podao je, onako, bez nekih zadnjih namjera, živi po svome, ne sviđaju mu se pravila, važno mu je imati novac i malo raditi. Čini sve da bi me privukao, a zatim nestaje na nekoliko dana. Igra se, i to me naravno privlači. Poziva me u svoj stan. Nalazi se u starom centru grada, otrcan je i prljav. Mama mu je previše našminkana i bučna, radi kao kuharica u nekom restoranu na periferiji. Dolazim jedan dan do njega, ona me zaustavlja, nudi kavom i gura u ruku ogrlicu od zelenih perli. Izgleda da joj se sviđam, ali ona ne zna da ova djevojka ima muža i dvoje djece. Znamo po cijelo popodne pričati, kao pravi brat i sestra, nikad se ne pokušavajući ni dotaknuti.

Ida je naravno upoznata s mojom simpatijom prema Marinu. Poznaje ga od ranije iz viđenja i odnosi se prema njemu s laganim prezirom, govori mi kako sam izabrala tog delikventa za povjerenika jer očito nisam prošla tu fazu u adolescenciji, onda kad sam trebala. On za nju govori kako bi je mogao u svakom trenutku povesti u krevet, da mu se nudi, ali da baš nije njegov tip.

Polako saznajem i druge stvari o Marinu, povremeno krade, čujem kako je umiješan u provalu jednog skladišta sportske odjeće. Drogira se, ali ne stalno. Otkrivam u njegovoj sobi zamotak s bijelim prahom. Bolestan je i to otkrivam posljednje: povremeno ima napade slične epilepsiji.

Među nama postoji neka tiha privlačnost, nevidljivo nešto što nas vuče jedno drugom. I sigurno je to ono što ga je godinama nakon što je prestalo naše blisko viđanje tjeralo neka me traži, ispovijedajući mi se onako kako je to činio u onim popodnevima dok smo dijelili popodneva u njegovoj kući.

To je i ono što me tjera jednog popodneva neka izađem iz kuće po olujnom jugu: osjećam kako se s Marinom nešto događa.

Vjetar je jak, dok se približavam rivi drži mi lice poput vlažne šake, priljubljuje mi odjeću za tijelo. Miriše na kišu, more se diže i spaja s nebom, kapljice mi se uvlače u nozdrve, ne znam je li more ili kiša.

Marin je tamo vani, žuta podivljala ptica među bijelim prstima valova, približava se obali nevjerojatnom brzinom, jedro blista, more oko njega je sama pjena. Kroz oblake se probija koja zraka sunca i udara po nama, po kamenju rive, po onima koji ga gledaju s obale, po krošnjama palmi. Stižem do rive u trenutku kad ga izvlače iz vode. More ga je bacilo na obalu. Tako je stučen da u bolnici provodi skoro dva mjeseca.

Udarac o rivu prelomio je i nešto među nama, tako, bez riječi. Odlazim ga vidjeti jednom u bolnicu, ali on ne otvara oči. Osjećam prazninu, kraj, ali čini mi se i da se dogodilo nešto dobro, nedostaje mi, ali znam kako je vrijeme naših popodnevnih priča isteklo.

Ali, istovremeno se udaljujem i od Aleksandra, sve mi nekako predstavlja teret, povlačim se u sebe, a zatim se bacam na pisanje. Nazivam jedan beogradski magazin, tražim urednika, prijatelja nekih prijatelja, i nudim mu reportažu o evropskom kupu u jedrenju. I tako upoznajem Ervina.

Ida je još uvijek tu, sluša me, gleda svojim tamnim očima i podsmjehuje se.

Dolazi često, ostajući do kasno u noć. Nikad joj ne znam reći ne. Aleksandar je prihvaća, ali mamu počinju moriti sumnje o ovom tako intimnom druženju.

Odlazim često u našu staru kuću na selu. U dvorištu je bunar. Voda na dnu je daleko crno ogledalo: vidim sebe, grane smokve u odrazu, ali znam da iza ima još nešto, nešto je tamo iza, nevidljivo, skriva se u tami iza mreže paučine.

Iz dana u dan se osjećam sve lošije, ponekad mi se čini kako živim u nekoj vrsti sna. Jedino što uspijevam je pisati. Čitam djeci “Alisu u zemlji čuda”, vjerojatno se više sviđa meni nego njima. Kuća me guši, počinjem sanjati otvorenih očiju.

Misli mi se zauzlavaju po glavi bez prestanka, hodam okolo ne videći nikoga.

Bio je to period kojeg je moja mama nazvala opsjednutošću. Osjetila je svojim materinskim instinktom da me mora spašavati. Otišla je kod Peke.


1987.
USNULE VODE

Bila ju je otkrila Katerina, kao i sve druge vidovnjake s kojima smo dolazili u dodir. Peku sam vidjela samo jednom, Aleksandar i ja smo pratili moju rođaku koja je, kao i uvijek, bila u potrazi za rješenjem svojih životnih problema.

Aleksandar je očito nalazio neko zadovoljstvo u ovim mističnim putovanjima, ja sam bila radoznala, ali ne i zainteresirana da je upletem u moje priče.

Prvo, Peka je bila skupa. Drugo, u vrijeme te posjete glava mi je toliko bila puna da sam se bojala kako će se taj kovitlac misli vidjeti kao da mi je lubanja od stakla. Znam kako mi se Peka u toku tog viđenja obratila s par riječi, ali mislim da sam ih odmah izbrisala.

Imala je veliko imanje na kojem je okupljala cijelu svoju porodicu, aktivnost kojom se bavila bila je vrlo unosna. Peka je, naime, skidala, a ponekad i sama radila vradžbine.

Automobil se mučio nekih desetak kilometara po neravnom putu prije nego što smo došli do Pekine kuće. Bio je to kameniti dio zadarskog zaleđa koji smo nazivali Bukovicom, dio okrenut stočarstvu i zemljoradnji i ne baš najbolje razvijen. Ostala mi je usječena u pamćenje dubina noći nad tim zaselkom daleko od grada, automobila i umjetnih svjetala. Čak je i mjesec nekako slabo sjao u ovom zabačenom selu, vidjele su se jedino hladne zvijezde utisnute u nebo kao u crno tijesto.

Sjećam se prije svega mraka koji je okruživao njenu kuću kad sam je prvi put vidjela. Kuća i nije bila prava riječ, bilo je to seosko gospodarstvo sa svim popratnim zgradama koje se zapravo u noći nisu vidjele, već više mirisale i nazirale. Čuli su se pokreti životinja u štalama i osjećao se slatkast vonj gnoja i sijena.

Sjedili smo oko drvenog kuhinjskog stola u polumračnoj kuhinji, jer kuća u to vrijeme još nije imala električnu struju. Osjećao se miris petrolejki koje su bacale duge sjene po svetačkim slikama na zidovima i tihog prisustva nekih članova porodice koji su nas posluživali posudama punim vina. Ona sama je bila sitna, izborana starica oštrog pogleda i živahnih kretnji. Nosila je tradicionalnu odjeću tog kraja, široku crnu suknju i bijeli rubac oko glave.

Tek nekih pet-šest godina nakon ovih događaja mama mi je rekla da je i sama bila kod Peke i kako je platila dvije tisuće njemačkih maraka (tada je to bio veliki novac) da bi me izbavila.

Mama je, kao i Aleksandar, znala za Marina, ali Peka joj je odmah rekla da kod mene nisu u pitanju “muški” nego jedna “ženska”. Rekla je kako su mi bacili čini i da mi zbog konfuzije koju imam u glavi prijeti duševni poremećaj. Rekla je kako su mi “napravili” u Skradinu i da je žena koja je platila vradžbinu zaljubljena u mog muža, te kako mi želi razoriti brak. Osim toga, trebalo je proći petnaest godina prije nego što dobijem stalan posao.

Dala je mami sol koju je trebala posuti ispred Ide prije nego što sljedeći put prekorači prag i uđe u našu kuću. Kad mi je naposljetku ovo ispričala, rekla je da ni sama ne zna kako je to uspjela izvesti.

Ja sam tada vidjela samo posljedice i one su bile više nego neobične.

Jednu večer Ida je, kao obično, došla i sjela u zelenu fotelju namjeravajući kao puno puta prije toga ostati tu cijelu večer. Umjesto toga se, već nakon nekih desetak minuta, iznenada digla.

“Ja to ne mogu više podnositi”, rekla je i otišla. Što je bilo “to”, nije nikad izašlo na vidjelo.

Pokupila je svoje stvari, obula cipele i zauvijek nestala iz moga života.

Ponekad bih je sretala na ulici, ali smo se izbjegavale pogledati ili pozdraviti.

Nakon nekoliko godina pokušala mi je prići, ali ja sam je izbjegla. Kao da smo postale dva suprotna pola magneta.

Iz ovog sam perioda puno toga zaboravila, poslije sam nešto sama rekonstruirala, nešto su mi ispričali drugi. U mom sjećanju su crne rupe, vjerojatno posljedice različitih energija koje su se tada oko mene sukobljavale.

U početku sam prihvatila novu realnost, ništa ne pitajući i jednostavno nastavila živjeti tamo gdje sam stala prije Ide.

I kao što već rekoh, tek puno godina kasnije saznala sam istinu, mama mi je ispričala o Peki i soli.


1987. - 1991.
DVIJE RIJEKE

Znam da izgleda čudno prihvatiti kako nešto utječe na život na ovakav način, ali mislim kako je još čudnije nakon ovakvog iskustva nastaviti kao da ništa nije bilo, ući u svakodnevni svijet kao da onaj drugi svijet, čiju sam tamnu stranu dotakla preko Ide, ne postoji.

Pa ipak je u početku bilo tako. Djelomično je objašnjenje što magija u mnogim slučajevima djeluje na pamćenje i meni je uistinu puno iz toga perioda izbrisano. Tek kasnije sam uspjela povezati događaje i dati im smisao.

I Ervin miriše na rijeku.

Srećemo se više mjeseci nakon prvog telefonskog razgovora, za vrijeme novogodišnje posjete Beogradu. Opet udišem miris rijeke, osjećam ga čak i zimi dok pada snijeg i rijeke su smrznute. Vode se lijeno rastežu ispod pokrova leda i prizivaju proljeće.

U međuvremenu, počinjemo se čuti češće, pričamo o tekstovima na kojima radim, jednoj reportaži o otocima i drugoj o ženama pomoraca, ali pričamo i o drugim stvarima. Naši su telefonski razgovori dugi, sviđa mi se ironija s kojom se odnosi prema našim balkanskim realnostima.

Visok je, plav, pomalo mršav. Pomaže mi iščistiti stil, osjetiti pravu temu, naučiti ritam koji će privući. Tjera me mijenjati već gotove tekstove, ponovno pišem, tražim. Novinarstvo koje sam u jednom trenutku gotovo napustila postaje mi ponovno važno. Zapravo, počinjem pisati za njega, ono što napišem ne postoji dok on ne pročita.

Ervin je u mom životu nešto novo. Živi za svoj posao, piše, uređuje jedan magazin, surađuje u političkim tjednicima širom Jugoslavije. Gaji duh srpstva, koji mi se čini robustan i zelen poput biljke mesožderke. Priča puno o važnosti muške glave u porodici. Koliko je sve to intelektualna poza, a koliko stvarnost, ne uspijevam saznati.

Sjećam se dobro trenutka koji je za mene označio preokret. U njegovom smo stanu na Zvezdari i on mi nešto živo tumači. Na trenutak zatvaram oči, vrti mi se u glavi od navale slika, a zatim, isto tako iznenada kao što je počelo, prestaje.

Opraštam se ubrzano, dok me on začuđeno pita jesam li dobro? Izlazim van, progonjena slikama koje još uvijek imam pred očima: vidim ga na nekom drugom mjestu, ja sam mala i on me drži za ruku. Hodamo nekom dugom ulicom nad kojom se nadnosi red uskih prozora. Dižem glavu i vidim ženski lik kako nas promatra iza jedne bijele zavjese. On me nestrpljivo povlači za ruku. I tada opet sve nestaje.

Hodam tu večer dugo kroz smog i buku automobila pokušavajući shvatiti ono što mi se dogodilo. Ne vidim ljude, ne vidim ulice, promašujem autobusnu stanicu.

Nikad mi se više nije ponovilo ovo viđenje, ali od tog trenutka sam sigurna kako smo se negdje, u budućnosti ili u prošlosti, već sreli.

Taj me trenutak ozračuje nemirom i sljedeći put kad sam opet došla u Beograd dopuštam mu neka mi se približi. Nekoliko dana koji izgledaju kao početak nečega, koji se odmah pretvara u kraj.

Ponavlja se priča s Marinom. I Ervin je osoba izvan svih pravila, s kompliciranim odnosima s ljudima i sa samim sobom. Saznajem, nešto od njega, nešto od drugih, kako je imao nemirno djetinjstvo, adolescenciju ispunjenu tučnjavama i manjim prijestupima, kako je imao već više veza s udanim ženama, kako je upropastio brak jednom prijatelju, živio s njegovom ženom šest mjeseci, a zatim se jednostavno predomislio. I ova veza, poput one s Marinom, u suštini je bez repa i glave, bar ne izvan određenih okvira i pravila koja u stvari znače da ja ostajem s Aleksandrom i prihvaćam ova iskustava kako dolaze. I prolaze.

Ali rijeka miriše slatko i izgleda duboko, htjela bih se u njoj izgubiti. Kad god sam u Beogradu, a nastojim neka to sad bude često, šetam pored Save i Dunava. U Beogradu Sava utječe u Dunav, na ušću je veliki park s travnjacima po kojima trče novobeogradska djeca i psi. U ovom je parku i zgrada Centralnog komiteta, ona ista što će za nekoliko godina pocrniti od dima bombi.

Voda se ovdje miješa, s druge strane počinje ravna Vojvodina, zemlja u kojoj sam rođena, osjećam vezu vode, zemlje i na njoj othranjene krvi. Htjela bih poteći površinom i dubinom istovremeno.

Ova čudna, više duhovna nego tjelesna, veza s Ervinom traje više od dvije godine. U trenutku kad mislim kako je gotovo, kako se konačno povukao, on učini nešto što me uvjeri u suprotno.

Privlačnost koju smo osjetili na početku više se ne ponavlja. On ima druge i daje mi to na znanje. Bol mi nanosi namjerno, jer vjerojatno i sam pati. Ne može biti sa mnom, ali ne može se ni odreći moga prisustva. Opsesivno kontrolira ono što napišem.

Moj brak se u međuvremenu bliži kraju. Uzrok nije Ervin. Niti Aleksandar, koji i ovu priču nijemo trpi kao što je trpio i priču s Marinom.

Još uvijek ne znam što je to što želim, ali vrlo dobro znam ono što ne želim. I ovdje mi se događa pritisak u glavi, kao ponekad s Marinom, ali nije to više isto, sad nema ničijih prstiju sa strane, nema crne magije. Postupci su moji i odgovaram za njih. Ne razmišljam još o razvodu, ali se raspitujem o nalaženju posla u Beogradu.

Negdje u ovom periodu punom pitanja i nedorečenih strahova, onih od ostanka na starom i onih od mogućeg novog, srećem prvi put hodžu.


1989. - 1991.
CRTEŽI NA PIJESKU

Uslijed stalnog raskoraka između onoga što bih htjela (a što li bi to bilo?) i onoga što jest, postajem osjetljiva. Čini mi se kako mi je koža prozirna, nervi izlaze kao nevidljive antene i opipavaju vidljivi i nevidljivi svijet oko mene.

Uočavam da mi stvari koje vidim oko sebe, osobe, događaji mogu prenijeti poruke. Postoji nevidljiva mreža čije djeliće ponekad možemo vidjeti, kao paučina što nakon kiše zabljesne na suncu.

U početku ne znam ništa o znakovima. Sama stvaram svoju abecedu. Ako vidim broj trinaest, znam da stvari ne idu u dobrom pravcu. Broj dvadeset i dva znači suprotno.

Ne znam puno o povezanostima, ali ih počinjem osjećati. Svaki oblak što prođe nebom, svaki list što padne s drveta, svaka ptica što nam preleti put može biti glasnik. Stari narodi su osjećali ovu jedninu i tumačili su događaje na osnovu njih.

Kao da nam sve ono što je oko nas priča, kao da nam se očituje sve ono što je važno jedan korak prije nego što se pokaže u realnosti.

Brojevima se kasnije pridružuju i životinje, štakori i ptice. Mrtav štakor (koliko li sam ih samo viđala jedno vrijeme!) nepogrešivo znači neugodu, mrtva ptica vijest koja nije dolazila. Što više obraćam pažnju na ono što susrećem na svom svakodnevnom putu, jezik postaje sve profinjeniji. Ptice ulaze u prostorije u kojima se nalazim i zalijeću se u stakla ili izlaze nepovrijeđene kroz vrata. Na kraju ove faze poruke mi stižu u vidu plakata, natpisa na zidovima, novina što leže na pločniku.

Dobivam nedvosmislenu poruku što se tiče Ervina. Prati me kući, udaljeni smo samo jedan blok na Novom Beogradu. Ispred nas odjednom izlazi crveni sportski automobil s velikim brojem trinaest na vratima. Zastajem dok mi srce počinje ubrzano kucati. Gledam Ervina, ali on naravno ne primjećuje ništa.

Doista je teško objasniti kako se prepoznaje poruka. Mene bi u trenutku kad bih je ugledala protresla neka vrsta unutarnje struje, znala sam da je to napisano ili ostavljeno za mene. Nijedna od ovih poruka nije nikad promašila.


1987. - 1991.
NA KIŠI I VJETRU

Umjesto da se zaustavimo i odgovore potražimo u sebi, mi, ja i moja obitelj, smo putovali. Kod Peke, kod Marije u Šibenik, kod Rozsike, ali najviše kod hodže.

Nekoliko godina prije ovog susreta, mamina sestra koja živi u Novom Sadu upoznala je Rozsiku, sedamdesetogodišnju baku koja je gledala u vodu.

Kuću je imala u jednom malom vojvođanskom selu, u jednoj od onih dugačkih i širokih ulica, koje su čak i sad, kad je stigao asfalt, zimi blatnjave, a ljeti pokrivene stopama prašine. Tetka je odlazila po svakom vremenu, onda kad bi je ponašanje njene obitelji natjeralo neka hitno potraži nekoga tko može nešto reći i učiniti.

Najavila bi se telefonom, uzela autobus i putovala nekih osamdesetak kilometara vojvođanskom ravnicom.

Ponijela bi sa sobom poklone: kavu, slatkiše, novi ručnik ili stolnjak, i bocu vode.

Smjestile bi se u kutu dnevne sobe u kojoj je i zimi i ljeti mirisalo na dunje. Divani su bili prekriveni bezbrojnim jastučićima, a u jednom je uglu stajala mašina za šivanje.

Ne znam točno kako je moja tetka upoznala Rozsiku jer ona je imala vrlo ograničen broj klijenata. Bila je već u godinama, umarala se, a i bojala se zakona. Komunizmu nije bilo drago ništa što je imalo vezu s duhovnim, bila to crkva ili magija.

Vojvodina nije bila kao Bosna, Beograd je bio bliže i vladali su stroži zakoni. U slučaju prijave, Rozsika je mogla doći i do zatvora.

Nakon što bi popile kavu, Rozsika bi stavila na stol okruglu porculansku zdjelu za voće, uzela dragocjenu bocu i počela sipati vodu u tankom mlazu. Rekla bi tetki što joj se događa u kući, ono što se dogodilo i ono što će se tek dogoditi.

Jednom je, govoreći o tetkinim kćerkama, rekla da su se trebale drugačije udati nego što jesu. “Preskočile su vlastitu sreću”, rekla je. Smatrala je da se budućnost može donekle mijenjati i o tome je ostavila opipljivih dokaza.

Ponekad bi prolazili i duži vremenski periodi prije nego što bi tetka uspijevala ugovoriti sastanak s vidovnjakinjom koja je, unatoč svojim godinama, bila često na putu. Ostala bi po nekoliko mjeseci u Australiji, kod svoje kćerke, a ponekad bi rekla kako je bila na “susretima sa sestrama”.

Vremenom su se bolje upoznale, tako da je Rozsika i sama znala navratiti u tetkinu kuću u Novom Sadu, ručati, pa čak i ponekad prileći na divanu dok bi čekala autobus za svoje selo.

Povjerila se tetki kako je pokušavala naučiti svoju kćer gledati u vodu, ali da nije išlo. Dar se ponekad prenosio s koljena na koljeno, ali ne uvijek. Na svijetu postoji ravnoteža između “bijelih” i “crnih” magičara. Onoga časa kad netko od njih umre, negdje se rodi zamjena. Ona sama je često odsutna upravo da bi se susrela s drugima sebi sličnima. I još jedan mali, ali bitan detalj, koji su mi potvrdila iskustva s drugim vidovnjacima o kojima sam slušala ili koje sam srela: mogli su “raditi” za druge, ali ne i za sebe. Neki od njih su uspijevali vidjeti, kao na primjer Peka, ali ne i promijeniti događaje za sebe.

Katerina je Rozsiki, posredstvom tete, poslala bocu vode iz svoje kuće. Bilo je to nekoliko godina prije nego što je saznala za hodžu.

Rozsika je u vodi vidjela čovjeka opsesivno vezanog za svoj automobil. Bio je to Katerinin muž, koji uistinu jedva da je izlazio iz automobila. Rekla je da ga se mora zaustaviti jer će inače narednih mjeseci nastradati, možda čak i smrtno, u saobraćajnoj nesreći.

Katerina je odgovorila telegramom, tražeći neka se napravi sve što se može.

Više se ne sjećam sredstva, ali se dobro sjećam rezultata: Katerinin muž više nije prilazio automobilu. Bio je još nov, bili su ga kupili samo nekoliko mjeseci ranije. Kako nisu imali garažu, ostavljali su ga na parkiralištu ispred zgrade. Tu je i ostao. Prvo mjesecima, a onda i godinama, s ispražnjenim akumulatorom i karoserijom koja je počela osjećati posljedice morske soli nošene zimskim vjetrovima.

Tetka i Rozsika su i dalje ponekad pile kavu, sve dok se Rozsika nije potpuno preselila u Australiju. Bilo je to nedugo nakon čarolije s automobilom, tako da Katerina nije imala od koga tražiti ublažavajuća sredstva. Auto je uspjela prodati tek kad je srela hodžu. Od Rozsikine vradžbine tada su već bile prošle tri godine.

Ovaj događaj, kao i neki drugi kojima sam bila prisutna, uvijek su me zaticali nepripravnom, nisu se uklapali u realnost koju sam poznavala. Mislim kako većina nas, čak i kad prihvati postojanje onog što ne razumijemo, nastoji ga prilagoditi, pojednostaviti ili bar izblijediti u sjećanju.

Osim toga, mislim da i sami vidovnjaci znaju tek nešto malo više o tome kako djeluje svijet što nas okružuje. I njih ima manje i više otvorenih, manje i više svjesnih.

Ali tko je onaj tko poznaje sve?

Prisjećam se jedne lijepe rečenice koju sam našla kod Plutarha: “Ja sam sve ono što je bilo, sve ono što će biti i moj veo još nikad nije podigao ni jedan smrtnik.”

Posjećivali smo još jednu vidovnjakinju, Mariju iz Šibenika.

Imala je mali mračan stan ispunjen svetim slikama u jednoj zgradi u centru. Gradnja je bila tipična za šezdesete godine, kocka ispunjena pravokutnicima i uvijek mračnim hodnicima prekrivenim sivim brušenim kamenom.

Marija je gledala u kavu i davala sol i svete sličice za ublažavanje najraznoraznijih tegoba.

U mojoj je šalici vidjela puno stranih jezika, puno ljubavi i još jedno dijete.

Ljubavi su dolazile i odlazile, još jedno dijete nije došlo.

I naravno, putovali smo kod hodže. U jesen dok bi se slijevala kiša po vjetrobranu i zimi dok je škripala sol kojom su posipane zasnježene ceste.

Nakon prvog putovanja u Skradin, išli smo u Bosnu. Bilo kojeg dana u tjednu došli, u ulici ispred hodžine kuće bio je parkiran cijeli niz automobila. Ljudi su dolazili, ne samo iz cijele Jugoslavije, nego i iz drugih država. Mali kafe u blizini njegove kuće živio je od ovih hodočasnika. Najviše se naručivalo kave - kahve, rekli bi u Bosni - koja je stizala po muslimanskom običaju, u mjedenim ibricima s puno šećera i čašom svježe vode. Tako su je služili i kod hodže. Sjećam se mirisa ove kave pomiješanog s mirisom iščekivanja koji se nepogrešivo zgušnjavao oko onih koji su dolazili.

Za razliku od kuće na moru, ova je dovršena, iznad ulaznih vrata dvorišta slivena su dva cementna lava. Unutar imanja su dvije kuće, jedna veća u kojoj se stanuje i jedna manja u kojoj se primaju posjete. Unutra je soba u kojoj hodža prima i salon u kojemu se čeka. Ispred vrata, gomila cipela. Kad god ulazim, prvo ih dobro pogledam, pričaju mi o ljudima koje ću za koji trenutak ugledati u čekaonici. Sjede na divanima poredanim u krug, svatko sa svojom pričom u očima. Na niskom stolu su šalice tek skuhane kave. Priča se malo, glasovi su prigušeni. Ponekad se neka žena digne, pokupi šalice i opere ih u maloj pokrajnjoj kuhinji.

Kod hodže se ostaje kratko, sve je onako kako sam već vidjela u selu kraj Šibenika. Iz hodžine sobe se izlazi pognute glave, ne govori se, ne gleda se nitko od preostalih, izlazi se i traži svoje cipele pred vratima. Ili ako se došlo s još nekim, ponovno se sjeda i tiho čeka dok i onaj drugi ne obavi ono po što je došao.

Ne znam koliko smo puta bili kod hodže u Bosni. Dolazila sam kod njega s mislima što su se kovitlale i odlazila isto tako.

On je to “vidio” i pokušavao me zaustaviti.

“Razmišljaj”, govorio je, “razmišljaj.”

“Pa razmišljam”, odgovarala sam.

“Ne, ti misliš, ali ne razmišljaš.”

Dolazila bih kod njega s idejama o tome što bih htjela od svog života, ali on je redovno odmahivao glavom. Kad god bih pokušala ići u nekom od pravaca za koje mi je on unaprijed rekao da nisu za mene, završavalo je tako kako je bio prorekao. Postajala sam sve više frustrirana. Gdje je tu bila sloboda? Zar smo uistinu bili toliko određeni sudbinom? Imamo li bar pravo pokušaja?

Koliko smo samo puta vijugali uskim brdskim bosanskim cestama, omeđenim s jedne strane mračnim crnogoričnim šumama i s druge kanjonima na čijem su dnu vijugale brze planinske rijeke!

Više puta bih pri povratcima s ovih putovanja plakala i Aleksandar nikad nije pitao zašto.

1989. - 1991.
VODA I SOL

Polako počinjem uistinu razmišljati o svemu što sam vidjela i čula, te donosim svoje zaključke.

Znam da je metafizika nešto suprotno od fizike, jer u njoj ne djeluje zakon jedinstva suprotnosti, u metafizici se privlači ono što je slično.

Upoznajem jedan drugi zakon, onaj manje poznat, zakon soli i vode.

Peka je bila vidovnjak i, koliko znam, nije se služila nikakvim pomoćnim sredstvom. Vidjela bi, a zatim prepisala sol koja se ili dodavala hrani, ili prosipala na određenim mjestima.

Marija je gledala u kavu, ali je prepisivala sol, Rozsiki je voda služila za gledanje u prošlost i u budućnost, ali je i ona prepisivala sol.

Hodža je, kao i Peka, vidio budućnost bez pomoćnih sredstava, davao je sol i papiriće sa zapisima, pretpostavljam iz Kurana, koji bi se neko vrijeme ostavljali u vodi, a zatim bi se u toj tekućini opralo lice. Na kraju bi se papirić zapalio.

Znam da mi je bio naklon malo više nego ostalim ljudima koji su ga tražili. Ostavljao me je duže sa sobom, ponekad i do četrdeset minuta, dok je druge obično rješavao za deset-petnaest minuta.

Možda je to bilo zato što ga se nisam bojala. Zanimalo me to što je radio. Pitala sam, htjela sam znati.

Jednom mi je rekao kako je i njegov otac bio vidovnjak, da je on naslijedio očeve knjige i znanje, ali da ga je premašio i kako sad on pomaže ocu u nekim težim slučajevima. Rekao je kako knjige jesu važne, ali da nisu sve. Posuđivao ih je nekim svojim prijateljima, osjetila sam da se ponosi svojim prijateljima intelektualcima, ali nitko nije uspijevao izvući nešto iz njih.

Knjige su imale svoje značenje, kako mi je već bio pokazao pri prvom susretu, dajući mi Kuran u ruke i pitajući me što osjećam. Jedan je drugi učitelj, želeći znati jesam li spremna za inicijaciju u reiki, napravio isti eksperiment. Stavio mi je knjigu u ruke i rekao mi neka pokušam “osjetiti” što je unutra. Poneke knjige su uistinu “žive”. Knjiga Dalaj Lame “Put oslobođenja” mi doslovno gori u rukama svaki put kad je uzmem. “I King” tretiram kao živo biće, jer ona to i jeste.

Jedne zime je s nama za Banja Luku pošla i jedna žena koja je imala nevolju s mužem. Rastali su se, ali su i dalje živjeli u istoj kući. Imala je djecu i pokušavala se pomiriti s mužem. Bila je već pomalo sijeda, u ranim pedesetim, činila mi se preplašenom i starom.

Nakon nekoliko trenutaka što je provela u sobi s hodžom, on je izašao i pridružio se nama u salonu, ostavljajući je samu u svojoj radnoj sobi.

“Ostavili ste onu jadnu ženu samu”, rekoh, malo uznemirena ovom nepažnjom.

On me pogleda sa zanimanjem kao i uvijek kad bih nešto rekla. Mislim da se malo ljudi usuđivalo razgovarati s njim na ovako otvoreni način.

“Moram vidjeti što će biti”, reče mirno. “Za desetak minuta će se znati kako će se mijenjati situacija.”

Jednom sam već bila prisutna kad je radio isti ritual i zato shvatih o čemu govori. Napisao bi nešto na arapskom na papiriću i ostavio ga u vodi. Nakon nekog vremena bi ga pogledao. Očito se zbivala neka promjena na znakovima koja mu je otvarala vrata onoga što će se dogoditi.

Bilo mu je dovoljno pogledati fotografiju osobe i znati tko je i koji problem ima. Jednom sam mu donijela fotografiju neke djevojke koja je imala anoreksiju. Na fotografiji se to nije vidjelo, ali on je odmah rekao kako mi ne može dati ništa za djevojku jer bi “ono“ što bih nosila njoj oslabilo “ono” što je dao meni.

Znam da su papirići koje je davao imali svoju “težinu”. Jednom je Aleksandar zajedno s Katerinom dospio do neke vidovnjakinje u Foči. Imao je jedan od hodžinih papirića namijenjenih meni. Žena je odmah vidjela da nešto “nosi”. Osim toga je predvidjela kako ću živjeti i raditi u inozemstvu dobrih šest-sedam godina prije nego što sam o tome mogla išta znati.

Hodža nikad nikoga nije pitao prezimena, samo imena. Ime je bilo ono što je označavalo skrivenu suštinu osobe, ono je odlučivalo je li nešto više ili manje dobro da se poduzme.

Bio je strog, u smislu da nikad nikoga nije štedio od istine. Zato sva ona čudna lica nakon razgovora s njim.

Branka, djevojka koja je bila prisutna pri prvom susretu s hodžom u Šibeniku, zna nešto o tome. Rekao joj je odmah kako se nikada neće udati. Od tada je prošlo već više od deset godina, Branka je uistinu još uvijek neudana, i nikad nije oprostila hodži što joj je to i rekao.

Jednom mi je rekao kako on bolne istine ne skriva. Jednom je ocu, novinaru Sarajevske televizije, rekao kako će mu sin za neka tri mjeseca umrijeti.

Prema svom iskustvu znam da me nikada nije štedio.

Zašto je bio ovakav? Radi nekog svog osjećaja pravednosti? Radi onoga što je vidio, a mi ne?

Za mene je bio čudna mješavina intelektualca, malograđanina i sveca.

Ne znam kako protumačiti sol i vodu, ali čini mi se kao povratak u primordijalnu juhu. Veliko prvobitno more iz kojeg je potekao život. Ili možda na crtanje po tek vlažnom morskom pijesku i čekanje dok ne prođe sljedeći val i sve ponovno izbriše.

Znam kako vidovnjaci čitaju ono što će se dogoditi, jer i sama ponekad na taj način “vidim”. Drugi korak je “oblikovanje” ili, bolje rečeno, “preoblikovanje” - vjerojatno ulazeći u samo tkanje stvarnosti - ono veliko “ništa” što kroz materiju, različite stupnjeve i međustupnjeve, biljke, ljude, životinje, postaje ono “nešto” što prepoznajemo kao našu realnost.

Čarolije vode u ovisnost. Kad se jednom vidi budućnost, želi se još i još. Kratak pogled unaprijed, pa makar ono što se vidi ne donosi ništa novo ili ohrabrujuće, rađa sigurnost. Budućnost postaje sadašnjost i može se kontrolirati.

Ili se bar tako čini.

1991.
OLUJA

Rat se zapalio kod nas u ljeto ’91. godine.

Osmi je mjesec. Vraćam se autobusom kući iz turističkog naselja gdje radim i gledam u ružičasto nebo koje leži poput krune na borovima. To gore sela oko grada.

Turističko naselje se naglo prazni, za hidroglisere prema Italiji se traži karta više. U roku od nekoliko dana sezona je završena, nema više nikoga, ostajemo samo mi i “oni”.

Živimo s vrećama pijeska ispred prozora, sa sirenama što zavijaju u svako doba dana i noći, s poluslanom vodom koja stiže u cisternama jer je već prvih dana vodovod, kao i željeznička pruga, presječen.

U studenom se događa Škabrnja, selo je desetkovano i doslovno pregaženo tenkovima. U gradu vlada panika, ljudi bježe.

Te iste večeri kad je pala Škabrnja, dolazi moj prvi susjed i predlaže neka me prebaci s djecom do Zagreba, a zatim bi mogla kao i drugi nekamo preko granice. Aleksandar ne može nigdje, pod vojnom je obavezom kao i svi drugi mlađi od šezdeset godina.

Navečer pakiram torbe, dok vosak iz svijeće kaplje po meni i odjeći što je na brzinu biram. Ujutro smo već u dugoj koloni koja čeka trajekt na Pagu. Preko Masleničkog mosta se više ne može.

U Zagrebu, opet zahvaljujući mom susjedu, uspijevam srediti za jedan dan putovnice za djecu, a zatim počinjem razmišljati. Kamo?

Za mene “oni” još uvijek imaju lica mojih prijatelja. Koliko znam, u Beogradu je mirno. Tamo su Aleksandrovi roditelji. Zašto bih išla među strance, zašto bih vodila djecu nekamo gdje ne poznajemo nikoga?

Kupujem kartu za Budimpeštu i zajedno s djecom ukrcavam se na vlak. Oni mi, onako maleni, pomažu vući torbe preko hola velike željezničke stanice u Budimpešti.

Tu uzimamo karte za Beograd. Idemo na teritorij neprijatelja.

U Beogradu nas dočekuje mir. Začudo, ovu normalnost doživljavam kao šok. Ovdje nema pijeska na prozorima, niti noćnih uzbuna. Moje su priče dočekane s nevjericom. Štampa i televizija su cenzurirani, rat u Hrvatskoj ne postoji.

Gubim osjećaj realnosti i nekoliko dana nervi me potpuno napuštaju, odbijam vidjeti bilo koga, ostajem u kući, jedva izlazeći iz sobe. Čak su i dječaci nekako previše tihi.

Počinju me međutim nazivati prijatelji, dolaze Aleksandrovi rođaci, a djeca me vuku van, žele se igrati.

Dižem glavu iz pijeska i osvrćem se oko sebe.

Viđam tih dana ponovno Ervina, pričam s ljudima, ali sve mi još uvijek djeluje nestvarno. Ervin naziva često i ja ga ponovno počinjem promatrati upitno. Bi li on ipak...?

1991.
U DUBINI MORA

Nazivam hodžu.

“Dođi odmah”, kaže mi preko telefona. “Nisi dobro.”

“Znam da nisam dobro”, kažem, “ali kako ću? Ceste prema Bosni samo što se nisu zatvorile.”

“Ne brini”, kaže hodža, “proći ćeš.”

Smišljam nešto kako bih opravdala ovo nemoguće putovanje i krećem u Banja Luku.

Zaustavljaju autobus svakih nekoliko kilometara, silazimo, pregledavaju nam dokumente, opet ulazimo u autobus. Jednim dijelom prelazimo auto-cestom Zagreb-Beograd. Upravo nekamo transportiraju rakete, mislim zemlja-zemlja, bijele su i duge, plove na nosačima poput morskih pasa.

U Banja Luci je zrak oštar, zaustavljam se i pijem čaj u malom, otrcanom bistrou. Unutra sjedi nekoliko vojnika, u zraku se osjeća miris piva i rakije. Pod je od granilije i pokriven prljavim stopama, zrak težak od duhana i alkohola. Osjećam da me gledaju. Ostavljam polupunu šalicu, brzo plaćam i izlazim. Hodža mi je zakazao u dva sata. Još imam pola sata, ali nemam što raditi po ulicama otežalim od zime i očekivanja nevolje.

Začudo, u čekaonici je samo nekoliko ljudi. Hodža proviruje kroz vrata i smiješi mi se. Inače se rijetko smiješi. U trenutku kad ga ugledam, vraća mi se mir i sigurnost.

On baci pogled na ljude po divanima, a onda mi mahne neka uđem preko reda.

Opet sam u poznatoj sobi, maloj i punoj knjiga. Na radnom stolu je, kao uvijek, Kuran.

“Vidiš da si prošla”, reče.

“Da”, rekoh. “Sad mi je drago što sam krenula.”

“Izgubila si se na putu”, reče on. “Nemaš što tražiti u Beogradu. Ne više.”

Osjećam kako mi naviru suze. Poznajem već dobro njegove presude.

“Dolje je rat”, rekoh. “U Beogradu su Aleksandrovi roditelji. Došla sam s djecom...”

“Da, ali si mogla s drugima preko granice negdje drugdje. U Njemačku, u Italiju. U Beogradu neće biti dobro.”

“Zašto?”, pobunih se. “U svakom je slučaju bolje nego kod nas. Oni žive normalno. Neće se nikad ništa dogoditi u Beogradu. To je glavni grad.”

Hodža odmahne glavom i trenutak zašuti.

“Osim toga, nisi došla radi toga o čemu govoriš. Još uvijek misliš na Ervina.”

Zašutih. Imao je pravo.

“Slušaj me. Tebi je mjesto pored tvog muža. On će uskoro uspjeti preko Bosne doći do vas i povesti će vas kući. Moraš ići s njim. Poslije radi što znaš, ali tvoj put u Beogradu se završio.”

Osjetih kako mi srce počinje jako kucati. Stegnuh šake, osjećajući kao i toliko puta prije pred ovim čovjekom bijesnu nemoć.

Hodža me trenutak gleda, proučava.

“A još ću ti dodati da vam se ne slažu imena. Da ste se ti ili on zvali nekako drugačije, možda je moglo nešto biti. Ovako ništa.”

“Hoću li ikada sresti nekoga s kim... ću moći pričati?”, upitah imajući pred očima Aleksandra koji me nikad nije ništa pitao, koji je živio u nekom svom svijetu koji nije imao ništa s onim mojim. Vjerojatno ne, pomislih preduhitrivši odgovor.

“Da, ali ne još. Nije došao trenutak.”

Što da radim? Osim toga, kuda ću sad iz Beograda?

Opet mi čita misli.

“Slušaj”, reče, “ispričati ću ti jednu priču.”

* * *

Priča o crvu u kamenu

Bio jednom jedan siromašan čovjek sa ženom i troje djece. Imao je nešto polja i jednu kravu. Udari sušna godina i polje ne rodi. Krava je imala nešto mlijeka, ali nedovoljno da ih sve prehrani.

Čovjek se prikrade do bolje stojećeg susjeda i ukrade mjericu žita. Žena napravi pogaču i tako prežive par dana.

Gledao Bog odozgo ono što radi čovjek i naljuti se. Odluči ga kazniti.

Anđeli vidjeli božje namjere i uzeli ga moliti: “Bože, bože, nemoj ga kazniti, ima troje djece, kako će jadan?”

Ali ne sluša njih Bog, nego razboli kravu i ona za par dana crkne.

Čovjek i žena zakukaše, a onda osušiše meso na dimu i neko se vrijeme prehraniše tako. Ali glad opet brzo dođe i čovjek opet krene u krađu.

Gleda ga Bog odozgo i opet se naljuti. Pošalje na njega bolest i za nekoliko dana čovjek umre.

Zakukali anđeli gledajući ženu samu s troje djece.

Ona se okrene oko sebe, gleda svoju sirotinju i, ne znajući što će, počne prodavati svoje tijelo prolaznicima.

Gleda Bog odozgo i vidjeli anđeli kako se opet sprema nevolja.

“Bože, Bože, rekoše, zašto se okomi tako na ovu sirotinju?”

“Ne okomih se ja na njih, nego oni protiv sebe samih”, odgovori Bog. “Pogledajte ono more tamo dolje.”

Anđeli se nagnuše i pogledaše u morske dubine.

“Vidite onaj kamen na dnu mora? A vidite li crva u kamenu? Živi u kamenu, a ipak je živ i slijedi zakone božanske. Tako treba živjeti čovjek kada ga snađe nesreća, kao ovaj božji crv u kamenu.”

I okrene se prema dolje, pošalje nevolju i žena umre, a na djecu se smiluje dobrostojeći susjed i primi ih oko svoga stola.

* * *

Hodža se na tren gubi, gleda negdje drugdje, negdje daleko.

Zatim uzme jedan od svojih papirića i počne pisati na arapskom.

“Ovo će ti pomoći da nađeš put”, reče. “Idi sada kući i ne zaboravi ovo što sam ti ispričao. Prešla si već više od polovice života koji ti je dodijeljen.”

Nešto prije polaska autobusa čujem na stanici kako je prethodne noći izbila tučnjava u jednoj od krčmi i saznajem da je ubijen jedan vojnik. U Banja Luci žive Hrvati, Muslimani i Srbi. Mislim na bistro u kojem sam prije nekoliko sati popila čaj, tko zna je li to netko od njih. Tužna balkanska lica s najvećom mržnjom prema sebi samima.

Otvaram torbu i gledam dragocjeni hodžin papirić. Nerazumljive linije arapskog pisma opet me upućuju nekim samo njemu znanim stazama. Osjećam kako se u meni sve buni.

Razmišljam predano, onako kako to hoće on, na ovom putu za Beograd koji mi se čini još duži nego dolazak.

Znam da nije pravo ostati s Aleksandrom, niti za mene, niti za njega. Dobro, doći će po mene i djecu, dobro, i ja ću s njim poći nazad. Ali nakon toga ćemo pričati i reći ću mu kako je vrijeme da svatko od nas nađe svoj put. Problemi će se tek onda otvoriti, ali znam da ne mogu postupiti drugačije.

Gledam opet papirić. Pored autobusa promiču prvi borovi. Već smo izvan grada. Cesta je pomalo vlažna. Nebo se boji tamnoružičasto, a dubine krošanja postaju crne.

Uzet ću od hodže priču koju mi je poklonio, ali papirić neću upotrijebiti. Mislim da je bilo dosta.

Odjednom sam mirna. Saznala sam kako ima svari koje se ne mogu promijeniti, ali isto tako da postoji odgovornost prema sebi i svom životnom putu. A to znači pravo izbora.

Zamislih morske dubine iz hodžine priče. Vodu duboku i tamno modru, kuću morskog crva što živi u kamenu, zakone što važe ovdje kao i na bilo kojem drugom mjestu u univerzumu.

Ispred nas policajci dižu ruku i zaustavljaju autobus. Pripremam dokumente.

* * *

Sve ovo je sad davno iza mene. Stanujem u jednom gradu daleko od Balkana, blizu sam rijeke i kad idem ujutro na posao, gledam njeno svjetlucanje. Ide svojim tokom i, čini se, mari tako malo za nas ljude. Samo što znam da je to privid. Sve mari za sve.

Često razmišljam o vodi, sanjam vodu. Rijeke, jezera, mora, krvotok svijeta. U teškim periodima sanjam zamućenu vodu, u mirnim bistru. Plivam kroz kristalno plavetnilo i udišem mir, blistavu pravilnost bijelih kristala soli. Ponekad sanjam da sam prozirna kao meduza, svijet klizi kroz mene, slike se stvaraju i nestaju, kaleidoskop koji se na drugom kraju pretače u prozirno ništa oceana.













forum
www.sfera.hr