Piše: Darko Macan

Majku mu, pročitao sam knjigu!

Dok dolazim sebi od šoka, neobavezna digresija (slobodno vam je, dakle, preskočiti ovaj odjeljak): pazite kako guštove pretvarate u poslove! Čitanje je meni uvijek bilo jedan od najvećih guštova (pogotovo kad se spoji, recimo, s velikom nuždom) i onda bude u čovjekovoj blasfemičnoj prirodi da poželi nešto poput "E, kad bih mogao samo to raditi do kraja života!" ili "E, kad bi me bar plaćali za ovo!". Te onda, kako je svemir rad urotiti se u korist jarke želje (reče Ralph Waldo Emerson) - ne zato što je dobar, već zato što je zajebant - to se i dogodi. Te sam tako prošlih četrdeset i pet dana proveo intenzivno čitajući i prečitavajući stvari po partijskom zadatku: nekih trinaest strip albuma (što prevodio, što lektorirao, pa korekture, pa korekture korektura dok ti strip na uši ne izađe), materijal za jedanaesti "Q" (na nekima od svih kioska), jednu redakturu bijednih soma i dvjesto kartica maestralne antologije hrvatske znanstvene fantastike u zadnjih tridest godina (Ad astra, narudžbe na mail), jednu lekturu godišnje sferakonske zbirke (Zagrob, narudžbe na mail) i još neke sitnije stvari... Čitao sam kao blesav pa mi je, normalno, postalo zlo od čitanja i sve što sam dohvatio da pročitam pred spavanje bilo mi je - loše. 'Ajde što mi Houllebecq nije legao kad sam legao, to sam još bio sklon pripisati njemu... Ili Pasinijeve budalaštine Pasiniju. Ali, da Jane Austen baš tako ne valja da ne mogu dalje od treće strane? Da Tolstoja ne pročitam više od dvije? Da esefu s mukom okrećem stranice? Da baš ništa, ništa ne vuče? Prezasićenost, to vam je... Puna glava koncentrirano pročitanih slova i ne može se čitati ništa za opuštanje, zabavu ni blog. I onda, tek tjedan dana nakon Sferakona i uz popriličnu sačmaricu pritisnutu uz potiljak uspjelo mi je pročitati knjigu - ne veliku, sto četrdeset lijepo spacioniranih stranica, ali knjigu - i evo kako napokon imam i pet minuta da zapišem nešto o njoj.

Ili da pišem o svemu drugome kako ne bih pisao o njoj. Jer autor je, Michael Swanwick, bio gost ovogodišnjeg Sferakona i bio je simpa. Nije mi nadmašio Georgea Martina, ali nije bio hladan kao Walter Williams ni odbojan kao Lois McMaster Bujold. Ono, geek. I odmah sam požalio što nisam pročitao više njegovih stvari kako bih ga mogao pitati nešto suvislo. No, eto, nisam. Znao sam samo neke pričice (uglavnom ultra-kratke poput njegovih priča za svaki element iz periodnog sustava ili onih po ciklusu Goyinih grafika) koje su objavljene on-line, ali ni njih nisam baš "znao". Više sam se sjećao da sam ih pročitao, više sam se divio konceptu nego izvedbi.

Pa sam zato na Sferakonu dohvatio Pet raketa, taj dan (po lošoj, staroj tradiciji) izašlih ispod čekića Zagrebačke naklade i nimalo promoviranih. U idealnome svijetu bio bih ih uspio pročitati te večeri, ali sa Sferakona se dolazi u bezbožnih 4 ujutro bolno svjestan da se za osam sati mora vratiti na isto mjesto, a mislim da nisam bio gotov ni sa prijevodom Riđobradoga. Te sam tako Pet raketa završio tek ovaj utorak, kada je Swanwick trebao (ništa bez deadlinea) navratiti u SFeru pozdraviti se prije puta. Možda ću mu, mislio sam, imati nešto suvislo za reći.

Nisam.

S jedne strane, ja sam zaista tukac kad nekome treba reći nešto lijepo. Puno mi je lakše ljudima nabrajati njihove mane i propuste nego preko odrvenjelih usana prevaliti i najmanji kompliment. Zoran Krušvar lijepo je primijetio na Game Masterovu forumu kako sam toliko zabrazdio u svoju mizantropiju da sad i pozitivne prikaze (poput onoga slovenskoga fanzina "Ad Infinitum") sad pišem kao da su negativni... Enivej da, truo sam s komplimentima, uvijek sumnjam da će sugovornik/ca posumnjati kako se iza moje ohvale krije neka zadnja namjera pa ih odmah razoružam žestokim napadom kojemu je jedina namjera uvjeriti svakoga kako sam kreten.

S jedne strane me, dakle, to obuzdavalo da Swanwicku spomenem njegove priče (u Pet raketa ih je - ta-damm! - pet), no s druge je tu bila činjenica da one u meni nisu pobudile iskreno oduševljenje.

Bile su... Okej. Legije u vremenu (je, prijevod Marija Jovića izveden je bez većih grešaka, ali tek s mikroskopskim udjelom mašte) imale su odličan početak, Skerco s tiranosaurom dobar lik, dok je Pas je rekao vau-vau načeo potencijalno izvrstan svijet kojemu mi se ne bi bilo bed vratiti, ali sve je to bilo, na neki način... Viđeno.

Dvije stvari treba tu spomenuti (je, idem u digresiju, ali ovu nemojte preskočiti jerbo je možda važna za razumijevanje nastavka teksta): jedna je priroda nagrade Hugo, kojom je nagrađena svaka od ovih pet pripovjedaka, a druga je nešto što je Michael sam spomenuo na sferakonskome si predavanju. Hugo je, elem, jedna od dvije najbitnije anglosaske nagrade za SF-prozu. Druga je Nebula i nju dodjeljuju pisci jedni drugima. Huga, pak, dodjeljuje publika, tj. onaj dio publike koji dođe na godišnju konvenciju Worldcon i koji je nešto pročitao (od 5-10.000 posjetitelja konvencije, Vulkanaca, Klingonaca i običnih geekova, nađe se od 6-800 glasača). Njihov ukus, vidljiv po tome što je spomenuta Lois McMaster višestruka dobitnica, trči pustolovnom, spektakularnom, klasičnom, čitljivom SF-u. A Michael je na predavanju spomenuo kako čita relativno malo SF-a jer je jednom uređivao ili priređivao nešto te se predozirao (razumijemo se, razumijemo), ustanovio koliko se toga ponavlja, došao do toga da, kad počne čitati priču, vrlo brzo zna kamo ide i kako će završiti.

I, j...ga, baš se to događalo meni čitajući ovih pet Swanwickovih nagrađenih priča. Sve su mi bile kao da sam ih čitao, sve su to bili poznati, klasični motivi (što su Hugovi glasači prepoznali i glasovima odobrili), sve priče već viđene. Sjedenje pred vratima iza kojih je drugi svijet, sivi ljudi, usamljeni astronauti što komuniciraju s golemom sviješću, vremenske petlje i dinosauri u turističke svrhe, murkokovski pošemerena kvaziretropostmehanička historija... Sve viđeno i sve mi se - ma kako vješto napisano, a Swanwick je vješt - činilo slabijim od izvornika.

Znanstvenu fantastiku zovu "literaturom ideja" i mladom se gladnom umu lako navući na SF jer u njemu nalazi koncentrat promišljanja ljudskosti i budućnosti. Teška je to droga, ali se i na nju vremenom naviknemo i trnci koji nas prolaze uzimajući je više su sjećanje na nekadašnja uzbuđenja nego stvarni orgazmi.

Pet raketa Michaela Swanwicka vrlo su dobre znanstveno-fantastične priče koje će vam biti to draže što ste manje žanra do sada čitali.