Povratak na glavnu stranicu
parsek.blog.hr

Još jedna debitantica na stranicama "Parseka" je Ivana, koja nam se predstavlja ovom šarmantnom pričom.


Ivana Delač
VRATA SVIJETA

Moj um je lutao mračnim zakucima u koje već predugo nije zavirio, pretvorivši ih tako u tamne ponore ovijene paučinom isprepletenom tako gusto da se kroz nju bilo gotovo nemoguće probiti. Lutao je poput slijepca kojeg u njegovom kretanju vode ona druga, pojačana osjetila kojima skriva da se u njemu, od trenutka kad je izgubio vid, počelo buditi nešto nadnaravno…

Lutalica Um je tražio svoj put. Njegov pratitelj, snažni Osjećaj koji je bujao u meni, iskonska snaga još neotkrivena, znao je koji Put treba slijediti, no morao je pustiti Um da do toga dođe postupno. Put je činio mogućima stvari koje nepripremljen Um nije mogao prihvatiti kao moguće.

Ta potraga se u meni odvijala već dugo. Postojali su trenuci, često usamljeni, ponekad u društvu drugih, kad bi se moje nove snage, ti čudnovati osjećaji, taj Iskon u meni, propinjale do zastora moje svijesti i trgale ga tek toliko da provire u moj smrtni svijet. Tada, začula bih misli drugih. Širila bih svoju volju napola svjesno, zastrašena lakoćom kojom su ljudi činili ono što bih htjela. Nisu to bile velike stvari, no zastrašujuća je i zasljepljujuće lijepa bila maglovita spoznaja da ću s vremenom moći sve više… Koliko više, nisam se usuđivala pitati.

A bili su tu i… Bljeskovi. Nema drugog naziva za iznenadne, tek djelić sekunde dugačke trenutke u kojima bih vidjela nešto što nitko drugi nije, a što bi obično bili tek fragmenti nekog sasvim drugačijeg, riječima neopisivog svijeta koji je bio toliko snažan i u svemu neizmjeran da bih ostala bez daha. Ironično je što bih ga već idućeg trena zaboravila. Sposobnost da ga se sjetim i sama ga sebi predočim nestajala je upravo onda kad bih to pokušavala. No u trenucima potpune opuštenosti i krajnjeg nerazmišljanja o tome, Svijet bi mi opet bljesnuo pred očima, nepoznat, a opet tako čudno poznat i… moj.

Zvuk mojeg vlastitog koraka me grubo vratio… Kamo? Otkuda? Nisam imala pojma. Odjednom sam postala svjesna da sam se sasvim izgubila i da ni sama ne znam koliko već dugo hodam kvartom u kojem uopće nisam trebala biti. Tmurne, niske zgrade nisu mi bile nepoznate, kao ni ulica koja je vijugala između njih i kojom sam koračala, praćena stablima koja su u hladnoj noći izgledala golo i usamljeno. Znala sam koji je to dio grada, ali kako sam se našla tamo, pojma nisam imala. Jednako tako, nisam znala kuda idem, no noge su me nosile s nepogrešivom sigurnošću, pa sam se, u nedostatku boljih rješenja, prepustila tome.

To čudno pomračenje iz kojeg sam se upravo trgnula me zabrinulo. Da nisam možda poludjela, upitala sam se sa strahom. Naposljetku, sve moje vizije Svijeta, povremene vidovitosti, nadrealni osjećaji koji su me obuzimali vjerojatno jednakom silinom kojom shizofrenu osobu obuzimaju njene halucinacije, govorile su tome u prilog. Iznenadni nalet paničnog straha zaklecao mi je koljenima, no noge su i dalje nastavile koračati, ne obazirući se nimalo na hladni znoj koji me oblio na tu jezivu pomisao. Ludilo je bio najgori kraj na koji se zapravo nisam ni usuđivala pomisliti, kao da ću već samom mišlju o tome otvoriti vrata nepozvanom i neželjenom gostu.

Pa ipak, bilo je nešto u meni, nešto što je sa sigurnošću govorilo da nikako ne mogu biti luda, jer ako jesam, onda je ludilo istinski oblik svijesti, onda su svi oni koji su "normalni" zapravo aberantni, slijepi, gluhi. Ne, ja nikako ne mogu biti luda.

Očito, postoje stvari koje se ničime, pa niti ludilom, ne mogu objasniti. A ja sam im bila na tragu, svakim trenom sve više i više.

Dok sam hodala, u meni se zbivalo milijun čuda, milijun misli toliko apstraktnih da ih, da sam pokušala, nikad ne bih mogla pretočiti u riječi. Iako sam shvaćala sve to, ništa mi nije bilo jasno; iako sam znala, pojma nisam imala. Na neki naizgled nemoguć način, te sve - i mnoge druge - oprečnosti su se savršeno upotpunjavale.

Neke stvari ljudski Um naprosto ne može pojmiti i samo kod rijetkih se uspije otvoriti dovoljno da bi se mogao združiti s Osjećajem. Ali otkud bih, naravno, ja to mogla znati? Ta i moj je Um bio tako prazan dok sam hodala bez znanog mi cilja, prazna kao lutka bez vlastite volje, pokretana koncima tog nečeg iskonskog u sebi…

Odjednom, nešto je proletjelo pored mene, skoro me očešavši, nešto što nisam vidjela ništa bolje nego što čovjek može vidjeti perifernim vidom, i to samo na djelić trenutka kraći od sekunde. Pa ipak, vidjela sam, i na tren sam znala i što sam vidjela, no ta se spoznaja odmah potom zagubila, izblijedio ju je moj vlastiti Um u svom stravičnom strahu koji ga je obuzeo od same mogućnosti da SHVATI što je to bilo. No moj Osjećaj je znao - i jedino u što sam bila sigurna je bilo da se letećeg stvora itekako trebam bojati.

Desna ruka mi je iznenada otežala. Bacivši pogled na nju, iznenađeno sam dahnula - držala sam mač za koji sam mogla biti sasvim sigurna da ga trenutak prije nije bilo. Već sekundu kasnije, prije no što sam se stigla i zapitati otkud mač i koje je značenje toga, ruka mi je opet bila prazna i lagana.

Ali bio je stvaran. Osjetila sam i njegovu težinu, i tvrdu, glatku teksturu, i hladnoću metala. Bila sam sigurna da sam se, da sam pokušala, njime itekako mogla i porezati - a Osjećaj mi je šaptao da bi rana ostala i nakon što je mač nestao. U tome je bilo nečeg vrlo zloslutnog i osjetila sam kako mi se koža na vratu naježila.

Ponovno je nešto proletjelo pored mene i ponovno sam to nešto uhvatila perifernim vidom, i zaboravila što čim mi je Um zatvorio oči. No opet, u jedno sam mogla biti sigurna, a to je pak bilo sasvim drugačije - to definitivno nije bilo isto ono što me okrznulo prvi put. I ovoga se nisam nimalo trebala bojati.

Par desetaka koraka dalje, ponovno me okrznuo prvi leteći stvor. U istom trenu, kao iskonska reakcija, u ruci mi se stvorio mač, no ovog puta sam spremno zamahnula njime neobičnim, začudno i previše spretnim pokretom. Okrenuvši ga na način za koji mi je bilo sasvim nezamislivo da bih ga mogla izvesti i tako iznenadivši samu sebe, stisnula sam dlanom oštricu toliko da mi je krv istog trena potekla podlakticom. Istog trenutka, mač nestane.

Zurila sam u porezotinu na dlanu kao opčinjena. Krv je tekla, topla, gusta, natapajući mi rukav kaputa - TEKLA je, a po svim zakonima logike, nije smjela teći. Ne ako je mač, kao i sve drugo čudno što mi se događalo, bio samo plod moje bujne mašte - ili ludila.

Naravno, mogla sam, govorio je moj skeptični Um, dlan ozlijediti nečim drugim, što je u tom mom ludilu moglo izgledati kao mač, a mutno sam se prisjećala i čitanja o nekim slučajevima iznimno velike autosugestije koja bi dovodila čak i do stvaranja rana naizgled ni iz čega. A naravno, rana ni nije morala biti stvarna, već tek iluzija nastala u tom ludilu kojeg sam se tako bojala.

No unatoč svim tim, sad već nešto manje realnim i uvjerljivim objašnjenjima mojeg Uma, negdje u meni su se brane počele lomiti.

A tada, sasvim neočekivano, otvorile su mi se oči. Ne ove moje ljudske, tjelesne oči, već one duhovne, unutrašnje, one oči kojima je gledao Osjećaj, i Um ovaj put nije mogao učiniti ništa da ih zatvori. Ponovno sam ugledala Svijet, ljepši od ičeg zamislivog, prostrt cvjetnim livadama i nježno zelenim šumama na valovitim brežuljcima, obasjan jasnom svjetlošću. Svijet je opet bio tako poznat, a istovremeno tako nezemaljski, poput nečeg što čovjek sreće samo u snovima. Bajke su bile blijede spram ovoga, jer svaki cvijet kao da je pjevao svoju pjesmu, svaki atom, svaka molekula zraka je vodila svoju melodiju, a ukupna skladba je bila Pjesma Života i Stvaranja, himna Svijeta čiji sam svjedok napokon bila.

No sve te riječi ne govore ništa… Riječi su slabe, ono što sam vidjela u Svijetu njima nije izrecivo. Čak je i moj strah od ludila izblijedio, jer naposljetku, ako ovako izgleda ludilo, tko ne bi želio biti lud?...

Prizemljenje u grubu, sivu stvarnost me, onako očaranu i zaljubljenu u Svijet, ostavilo bez daha. Očajnički sam željela natrag, željela sam se vratiti u Svijet koji mi se ukazao tek na par blistavih trenutaka. Bilo mi je jasno da neću imati mira dok ne nađem taj Svijet koji sam vidjela, nalazio se on na drugom kontinentu, planetu ili u nekoj sasvim drugoj dimenziji. Nisam znala kako, ali morala sam ga naći - makar završila u luđačkoj košulji. Takvo je ludilo bilo predivno.

Nedaleko mene su se borile dvije prilike, bića koja su maloprije proletjela pored mene. Znala sam to iako se nisam okrenula da pogledam. Moj Osjećaj mi je govorio, šaptao mi je sve što sam željela znati. Bilo mi je kristalno jasno, kao da moje unutrašnje oči to vide, da je jedna od te dvije prilike satkana od čiste tame i zla, a druga od neokaljane svjetlosti, i da je bitka između njih stara koliko i postojanje samo.

Sve sam znala, bez riječi, bez pogleda. Zov se orio, jer negdje daleko su me čekale moje bitke, u Svijetu koji je pripadao meni i kojem sam ja pripadala.

Došlo je vrijeme da se vratim kući.

Raširila sam krila i, odbacivši okove materijalnog, poletjela s osmijehom na usnama. Vrata Svijeta su se otvorila za mene.









forum
www.sfera.hr