"Svemir se ne dijeli na Život i Smrt, nego na Postojanje i NePostojanje... Smrt je voda, a Život je njezina boja. Život je samo iluzija koja nas održava u kretanju. Ali i Smrt je iluzija... Zato sloboda svijesti mora biti jača od straha od Smrti. Jakost Života srazmjerna je jakosti Spoznaje i kad dođe trenutak Velikog Samoprepoznanja malo će se prepoznati u velikome, a veliko će se prepoznati u malome. Zbog toga će vječno živjeti onaj tko je spoznao Istinu, a Smrt može pobijediti samo onaj tko u nju ne vjeruje. Vječni je Amun koji je Svijest, Izvor, Vrijeme i Istina."

(Fragmenti natpisa u unutrašnjem foajeu Hrama)

Nakon nepunog sata leta stigao je nad Grad. Nalazište je bilo pusto i opazio je jedino reflektore robomata koji su tumarali okolo i radili svoje uobičajene poslove. Radili su, kao i obično, i te noći jer je boravak na planetu Alfa Lava IV bio preskup da bi se mogao dopustiti luksuz da se to vrijeme maksimalno ne iskoristi.

Sletio je na omanju uščuvanu terasu na rubu očišćene zone s koje se pružao širok vidik na cijeli očišćeni dio Grada i velik dio netretiranog područja. Nebo je bilo duboko i bistro s tek tu i tamo ponekim altokumulusom obasjanim jasnožutom mjesečinom.

Kratko je naredio robotu da postavi zvučnike. Kao i uvijek, robot je bespogovorno poslušao i odmah iz letjelice počeo iznositi pakete s elektrostatičkim zvučnim pločama. Dok je on to radio, Meytens je programirao letjelicu da se sama vrati u bazu. Kad je završio, mirno je izišao iz kabine i bez suvišnih pokreta aktivirao programator leta.

Neko se vrijeme nije događalo ništa, a onda se lebdjelica polako uzdigla s tla, okrenula u zadanom smjeru i bešumno kliznula u plavetni prostor iznad Grada. S nekom tugom gledao je Meytens za njom sve dok se nije pretvorila u malu točkicu koju je ubrzo progutao nebeski suton, a onda je polako, kao u nekom snu, priključio kompjutorsku memoriju s obrađenim zapisima Arheanske muzike na sintesizer.

Osvrnuo se: na rubu terase još su se mjestimično zadržali ostaci kamene ograde, a s terase vodilo je prema gradskim ulicama široko i plitko stubište na čijim su se rubovima još uvijek ponegdje očuvali stupovi davnih lanterni. Stubište je vodilo do široke avenije na kojoj su pravilni nizovi zemljanih otoka omeđenih kamenim prstenovima svjedočili o postojanju urednih drvoreda, a avenija je vodila do poznatog trga sa zagonetnim piramidalnim ulazima u podzemlje. U blizini je bio Lidijin grob a nedaleko od njega, na svojem pijedestalu strave i užasa, kočila se ukleta građevina sa svojom strašnom tajnom, sada još strašnijom nego prije dok o njoj još nisu ništa znali.

Sišao je do ulice na kojoj su se prepoznavali tragovi pruge nekadašnjeg gradskog vlaka i pošao za njima. Na susjednoj terasi vidio je robota koji se udaljavao u namjeri da postavi zvučnike na što veću udaljenost. Na mnogim mjestima uleknulo se tlo pod teretom ruševina i iz nastalih uvalina izbijali su grumeni poznate vlasaste travuljine, stručci purpurne paprati i bezoblične mekušaste naslage gljiva.

Prolazio je pored ostataka višekatnog trapezoidnog vodoskoka kad su odjeknuli prvi tonovi. Tri snažna, odsječna akorda praćena raskošnom orkestracijom nagovijestila su početak drevne Arheanske koračnice i nakon njih uslijedila je ponosna ritmička arija poletnih i kristalno jasnih muzičkih sekvenci. Zastao je, zapanjen i zatečen njezinim poletom i snagom. Čuo ju je svojevremeno i u brodu, ali ono što je osjećao slušajući je tu, na samom izvorištu Arheanske civilizacije, bilo je u tolikoj mjeri potpunije i jače da ono slušanje u brodu zaista nije moglo biti ništa više od jednog suhoparnog akustičkog kompjutorskog izvještaja.

Simfonijska koračnica razlijevala se s terase poput romoničnog srebrnastog vodopada, veličanstvena, nesputana i autentična, preplavljivala ga raspojasanim zanosom i budila u njemu neko praiskonsko prepoznavanje. Bubnjevi uvođenja povukli su se u duboku pratnju kao postojana straža njezinog najintimnijeg ustrojstva, ali početni krešendo nije jenjavao i iz njezinih diferenciranih međuslojeva izvijale su se u valovima nestvarne, vilinske melodije kao iz magičnog životvornog vrela, salijetale ga i raspršivale se među odsutnim zidinama, te se stapale s modrinom tople ljetne noći na Plavom planetu.

Pošao je naprijed i pored njega počeli su promicati zidovi s ostacima balustrada, dvorednih trijemova, velikih prozora i smjelih arkada. Arheanska glazba pratila ga je u stopu, a melodije su izvirale neumorno i u jarosnim, silovitim kanonadama, kao da iz nepojmljivih dubina samog Postojanja žele doseći beskonačnosti ili nadoknaditi tisućljeća izgubljenog vremena dok su kao beživotni zapisi ležale u tajnovitom Arheanskom kristalu. Bila je to muzika energična, pravilna, dosljedna i potpuna. Možda na mahove drska, samodopadljiva i samodovoljna, ali uvijek neuhvatljivom sponom vezana za svoju najintimniju bit koja joj je i davala toliku snagu: da i u svojim najrazuzdanijim akordima priznaje veliku i neumitnu istinu, istinu o ciklusima, konačnosti, smrti i ponovnom rađanju.

Jednom odsvirane sekvence često bi se u drugoj izvedbi znale naglo prekinuti, nagoneći Meytensovu svijest da ih u sebi sama dovrši i uvlačile ga na taj način u svoju lepršavu igru u kojoj nije ni želio ni mogao ne sudjelovati. Bila je to opijajuća muzika, muzika nevine obijesti, slobodna i pobjednička. A ponekad bi čitava složena kompozicija nenadano zastala kao zahuktala neman, tjerajući ga da je na trenutak iščekuje te ga prisiljavala da je još jače prihvati kad se napokon pojavi. Poigravala se s njime kao probuđena, živa duša Grada te nakon nekog vremena Meytens - usprkos svim logičkim argumentima koji su govorili suprotno - nije više bio siguran u to da je već negdje davno prije nije bio čuo. Čak štoviše, u jednom momentu mu se učinilo da ju je čuo prije nego što je čuo bilo što drugo, u nekom uzvišenom i imaginarnom vremenu u kojem su se njegova svijest i njegovo sjećanje tek rađali iz mrtve materije, na samoj granici između Živog i Neživog...

Dostojanstveni finale u ritmičkoj progresiji dopratio ga je do kružnog trga na kojemu su dominirali piramidalni tornjevi i na njegovoj južnoj strani bljedunjavo svjetlo dvaju mjeseca Plavog planeta, Runa i Vora nijemo je osvjetljavalo čudovišno puste ulice. Bešćutni otvori u zidovima izlijevali su na njih avetinjsku, hladnu tminu dovedenu iz svojih mrtvih i odavno ugaslih utroba i ta se tmina raspadala na svjetlucajućim zrncima finog pijeska koji je u tankom sloju još uvijek mjestimice pokrivao očišćeni dio nalazišta.

Stigao je i do močvare. Tu se obalna linija protezala duž potopljene glavne aleje, elegantno opkoljavajući tihe ruševine utonule u žitki mulj, te zamirala u zagasitim čestarima područja koje nije bilo tretirano. Nepomična i uljasta površina močvare činila se kao golema uglačana bakarno crvena ploča, širila se daleko prema jugu i nad njom vladala je savršena tišina, baš kao da je gluho nebo iznad nje privodi iz samog kozmičkog beskraja...

Pa ipak, po noći se Grad nije doimao tako beživotan kao po danu. Bilo je nešto iskonsko u toj tišini koja se nadvijala nad Gradom te se činilo da je noć odmor od mrtvog dana, kao vrijeme koje se ne računa. Po svojoj beživotnosti noći su bile sličnije njegovim davnim noćima nego što su dani bili slični njegovim davnim danima i Meytensu se učini da se Grad noćima budi i vraća natrag vremenu svog prohujalog života.

Polako se stao vraćati prema gradskom središtu. Znao je da je htio obići i Lidijin grob, ali više nije osjećao potrebu za time. Jer, u ovom vremenu na osami zbivanja, gdje se ništa nije događalo i gdje je Bivanje možda bilo Bitku najbliže, u ovoj i svim budućim kristalno plavim noćima na Plavom planetu i Lidija je pripadala Gradu. A nad tim Gradom, kao jedinstveni nadgrobni spomenik nadvijala se ukleta građevina čiju je tajnu otkrio u zamjenu za svoj život. Sablasno se bjelasala na svojoj terasi kao da ne pripada ovom svijetu neminovnog i bezglasnog propadanja, kao da mu je dodana kao neki mistični balans s vlastitim porijeklom i vlastitom misijom. Neprirodno sjajna, činila se kao obasjana nekom satanskom svjetlošću i doimala se kao plavičasta utvara na pozornici groteske i prikrivenog užasa.

A onda su se ponovo začuli tonovi Arheanske glazbe. Ovaj put ona je bila nešto drugačija, prozračna poput ljetnog predvečerja, laka i zanosna. Lepršave sekvence ispreplitale su se međusobno kao u čarobnom plesu, prilazile mu i odmicale od njega kao da ga ispituju ili zadirkuju i pridonosile mu buđenje proljeća, mir ljetne promenade i miris jesenjeg lišća. Govorile su o čistoći, o profinjenosti i nježnosti, o vjernosti i sjeti. Prošao je pored velikog kružnog paviljona kao da on nije bio u ruševinama i kao da oko njega ponovo šume krošnje plavetnih drvoreda, obasjane svjetlom iz visokih lanterni na početku noći. A Arheanska glazba i dalje je navirala u valovima, odmjereno i otmjeno u postojanom i elegantnom tro-četvrtinskom taktu. Poneki višeslojni krešendo zaustavio bi razigranu melodiju kao da je na nešto podsjeti ili opomene, a onda bi je otpustio i ona bi se izvila u prostor još radosnije i poletnije nego prije, pozivajući neprolazni arhetip vječne mladosti.

Prolazio je kao zakašnjeli noćni šetač trgom u kojem su se razbijene kamene gromade oko njega pretvorile u prazne klupe u parku, u kojem su bezoblične ruševine postale gradilišta budućih palača, a poneko suho drvo među zidištima drvo koje u zimskom zatišju čeka na proljeće. A kroz zvukove glazbe počeli su se probijati i šumovi gradske vreve, glasovi svakodnevne žurbe i večernji šapati puni ustreptalih predanja, radosni dječji kliktaji praćeni dalekim zvucima Arheanskog gonga koji je označavao ponoć ili podne, a prepoznao je i štropot kiše na gradskom pločniku, pisak jutarnjeg vlaka i prodorno trubljenje duboke sirene broda koji je cijelom Gradu navještavao svoj dolazak u davnu riječnu luku.

Povratak mu se činio mnogo kraćim nego silazak. Uspinjao se prostranim stubama odmoreniji nego što je bio kad je silazio među ruševine i činilo mu se kao da izlazi iz nekog drugog vremena, iz vremena koje je na ovim prostorima stvarnije nego sadašnjost i jače od vremena koje je on donio sa sobom. Glazba kojoj je dolazio u susret i dalje je bila lucidna, neuhvatljiva, čas bliska, čas daleka, a ipak uvijek jednako postojana i dosljedna.

Jer - sada je to znao - usprkos svojoj snazi i krepkosti, bila je to otužna muzika, tek nemoćni zaziv konačnog ljudskog bića vlastitoj sudbini, možda prijekor, prkos ili bijeg i Meytens je shvatio da u toj sveprisutnoj ritmičkoj pravilnosti kojom je bila prožeta zapravo kuca ljudsko srce, ljudsko srce koje svojim kucanjem kao sat označava neumitnu prolaznost ljudskog bića u Vremenu...

Na terasi ga je dočekao robot. Malo žuto svjetlo na vrhu njegovog antropo-morfnog kućišta ravnomjerno je pulsiralo, signalizirajući da nema nikakve opasnosti, da je sve u redu i da je spreman izvršiti svako njegovo naređenje.

Koncertna simfonija završila je s nekoliko prodornih disonanci u briljantnom sazvučju i činilo se kao da upravo taj njezin završetak opredmećuje njezinu bit koja je u njoj bila sadržana već od njezinih početnih taktova i Meytens osjeti iznenadnu potištenost. U trenu, shvatio je da zapravo ničeg nema: gradske ruševine obične su gromade kamenja, dolje je mukla, ustajala i posve mrtva voda zamrlog riječnog rukavca nad čijom tek bezimenom površinom odjekuje metalno hladan sjaj dvaju dalekih i posve stranih nezemaljskih mjeseca, a ovdje jedna elektronička naprava sintetizira sinusne forme koje zapravo ne znače baš ništa i jedino što je u svemu tome živo, to je on sam, njegova vlastita svijest i zaustavljena sjećanja na Lidiju u njoj kao mrtva straža.

Pao mu je na pamet drevni Arheanski zapis o tome da na kraju ostaje samo muzika. Jer, prema tom zapisu, na kraju je moralo ostati isto ono što je bilo i na početku, ali Meytens nije želio prihvatiti tu činjenicu. Jer, ona je obezvređivala ono što je bilo u sredini, a što je bilo najvrednije: Život i Grad.

"Na kraju ostaje Grad. Grad koji i dalje živi u jednom drugom prostoru i vremenu...", zaključio je i ništa se u njemu nije protivilo tom zaključku.

Mirno je sjeo na kamenu klupu i zagledao se u daljinu. Nije se pomaknuo ni kad se iz zvučnika ponovo začula Arheanska glazba. Opet kao i prije, slobodna, nesputana, samovoljna i pomalo bezobzirna, iskrena ali nedostupna, vjerna jedino sebi i svojem unutrašnjem ustrojstvu. Praćena kao i prije ritmičkim akordima koji su, kao glasnici iz dubokih domena Kozmičke Prasvijesti, skandirali neumitno protjecanje vremena i ljudsku prolaznost u vedru noć nad minulim gradom.

A robot je i dalje stajao pored obližnjeg zida i njegovo malo žuto svjetlo neumorno je žmirkalo. Nije se pomaknuo ni kad se radio prijemnik na Meytensovoj narukvici javio kratkim i oštrim zujanjem, ni kad je nakon nekoliko sati sintesajzer počeo signalizirati kraj izvedbe.

Ostao je nepomičan, jer više nije bilo nikoga tko bi mu naredio da bilo što učini.