Do sada su se na stranicama "Parseka" pojavljivale priče Veronike Santo koje su oscilirale na rubu žanra. No, poznavatelji njezinog rada znaju kako se od nje može očekivati i vrlo intrigantni hard SF.
Veronika Santo
NASELJAVANJE PAKLA
1
"O čemu da ti pričam, kad ti nikad ne bi mogla shvatiti kako se ja, kao čovjek, osjećam? Ako kažem da patim, možeš li shvatiti što to znači?"
Prije nego što je dobio bilo kakav odgovor, Pavle odmahne rukom dajući joj znak da zapravo ne očekuje odgovora.
"Lista dnevnih dužnosti zaključena?", obrati se ponovno nakon nekoliko trenutaka uslužnoj robotskoj jedinici koja je još uvijek bila ispred njega.
Posljednje pitanje je impliciralo da on to ne zna, a isto tako da je Uri nekako kriva za postojeće stanje svari. Ni jedno ni drugo nije bilo točno, ali umjesto da mu ukaže na činjenice Uri dostojanstveno pređe preko Pavlovog najnovijeg napada depresije.
"Radni zadaci obavljeni", odgovori mu ona uravnoteženim glasom. "Možeš se odmarati do sutra."
Pavle je tmurno pogleda, a onda joj okrene leđa. Uri zapravo nije bila ni ona, ni on, nego prije svega ono, ali on joj je sam mijenjao rod već prema svojim unutrašnjim psihičkim potrebama, a usamljena svemirska stanica je bila u stanju te potrebe načiniti i te kako raznovrsnim.
Kroz debela okna promatračnice vidio je površinu planeta, crne bazaltne stijene dizale su se prema hladnim pločama zvijezda koje kao da su bile ubodene u visoko, tamno nebo. Gole glavice svjetlosti bile su u nedostatku atmosfere kao zamrznute. Cijeli onaj veliki prostor vani, bez zraka, bez i jedne žive ili mrtve duše.
"Uri, znaš li da tamo vani nikog nema?"
Funkcionalno povezana hrpa metala, koja zbog svojstvenih problema koji su se znali javljati kod čuvara isturenih svemirskih postaja nije imala ništa što bi dalo slutiti na ljudski oblik, bezizražajno ga je gledala.
"Odsustvo atmosfere i uzorci tla govore da ovdje nije nikad došlo do oksidacije i stvaranja organskih spojeva", progovori on napokon.
Pavle ga zapravo nije slušao, gledao je kroz prozor. Iznad horizonta se naglo dizala mutna crvena svjetlost udaljenog patuljastog sunca. Crne kandže stijena kao da su plivale kroz krvavo more.
"Izgleda kao prokletinja", reče Pavle. "I svaki dan sam sve sigurniji da to i jest prokletinja. Ne da izgleda, nego da jest. Izgled ovaj put ne vara. Ovo je ono što mi oči govore. Samo mrtvo. U tome je stvar. Ovdje još nešto nedostaje."
"Da li ti je potrebno psihičko uravnoteživanje?", upita Uri mirnim, prijateljskim glasom, pogodnim za ovakve prilike. Pavle nije bio prvi slučaj nervne iscrpljenosti koji je vidio.
"Ne", odsječe Pavle. Nije odvajao oči od prizora vani. "Mislim da bi trebao provjeriti vanjsku oplatu električne centrale."
"Sve je u redu s električnom centralom", odgovori Uri.
"Izađi i pogledaj", odvrati Pavle, ne gledajući ga.
Iako naređenje nije bilo činjenično utemeljeno, nije se kosilo s parametrima funkcioniranja stanice i, kako su u ovom trenutku stvari stajale, moglo je poslužiti jačanju Pavlovog ega. Zato Uri bez daljnjeg trošenja riječi krene k izlaznoj komori, prođe kroz nju bez složenih postupaka koji su bili potrebni ljudima i za manje od minut zagrebe po tvrdom, smrznutom tlu malog planeta.
Obišao je stanicu i rutinski provjerio oplatu male električne centrale. Sve je, naravno, bilo u redu i on se ubrzo opet okrene senzorima ulaznih vrata. Stanica se pred njim dizala kao mala crna gljiva. Uri je čekao. Stanica je ostajala zatvorena.
Pavle ga je gledao kroz okno. Urijevo srebrnkasto tijelo se micalo tamo-amo kao ribica u crvenom moru. Robot je jedno vrijeme stajao pred vratima, a onda se opet pokrenuo.
"Nisam lud", reče Pavle sam sebi, "ali znam da je prokletinji još nešto potrebno. Možda ovo. Pokret. Pokret! Miči se Uri!", vikne on, uključujući vanjsku liniju.
"Oplata električne stanice je u redu", odgovori mu Uri.
"Znam", reče Pavle, "ali ja bih da ostaneš još malo vani. Prošetaj!"
"To je nefunkcionalno ponašanje", odgovori Uri.
"Ne kosi se s ničim bitnim, a doprinosi mom egu. To si mislio kad si izlazio, zar ne? Tražim samo da nastaviš u tom pravcu."
Urijevi senzori su bili okrenuti prema njemu, drhtureće fotoosjetljive membrane koje su sad negdje u svojim logičkim procesorima tražile moguće objašnjenje. Onako bijela, izgledala je nekako razotkrivena, ranjiva. Pavle na trenutak osjeti nešto kao sažaljenje, ali odmah to potisne. Istjerat će ovu stvar do kraja.
"Šetaj, Uri", reče.
Ona se nevoljno pomakne.
"Dalje od stanice", reče Pavle.
Uri se odmakne nekoliko desetaka metara, a onda počne kružiti na toj udaljenosti. Stijene oko nje su liptale kao crvena, vlažna krv. Ali ona to ne zna, pomisli Pavle, ona ne zna da ja sad pokušavam osmisliti Pakao. To je u meni, ne u njoj. On zatvori oči, samo što to nije mijenjalo na stvari. Toliko je dugo već gledao tu sliku vani da mu je bila gotovo bolno utisnuta unutar kapaka.
Kad je opet otvorio oči, robot je bio malo bliže stanici. Pokreti su mu sad bili polakši. Pavle shvati da je možda i zaspao, zatvorio se iza kapaka i zaboravio na vrijeme.
"Ponestaje mi energije", reče Uri.
"Nema veze", odgovori Pavle. "Slušaj, Uri, ja patim. Više ne znam ni zbog čega, tako ti je to s ljudima. Zato hoću napraviti nešto vrijedno, nešto dostojno, pa makar se to tebi i ne činilo takvim. Uri?"
Robot se odmakne, a onda stane. Nije se više kretao, vjerojatno ga se više ne bi moglo natjerati da iz sebe iscijedi tu preostalu kap života. Života? Zabluda. Uri nije mogao biti živ, pa tako nikad nije mogao biti ni mrtav. Čisto foliranje, pomisli. S Urijem nisi mogao dobiti ništa. S njim ili bez njega, Pakao je ostajao prazan.
Tamo vani, udaljeni crveni patuljak se i dalje penjao po nebu.
Pavle dohvati priručnu kutiju prve pomoći, izvadi iz nje jednu iglu, a zatim brzo ubode palac. Mala kapljica krvi zasuzi pred njegovim očima. Bila je iste boje, istog oblika, kao sunce.
Prvim kolonizatorima je uvijek bilo najteže, pomisli.
Digao se i krenuo prema izlaznoj komori. Vrata pred njim skliznuše. I dalje je bio u radnom odijelu, ali za ono što je namjeravao uraditi nije mu bila potrebna zaštita.
Kad jednom izađe van, novootkriveni Pakao više neće biti prazan.
Toliko kilometara prokletinje.
Ali ni trenutka nije sumnjao.
Sve će to nastaniti njegova duša.
2
Petar se okrene oko sebe u maloj svemirskoj postaji i pogleda čežnjivo kroz prozor.
Prema ljubičastom moru pružala se livada pokrivena krupnim bijelim cvjetovima, nebo je bilo daleko i kristalno čisto, a po zraku su sijevale dugorepe prekrasne ptice.
Uri se kretala s bezbrižnom sigurnošću u tom raju i on joj počne, ne po prvi put, zavidjeti. Ne da je Uri uistinu mogla biti sretna ili nesretna, ili osjetiti opojne mirise za koje je bio siguran da se šire livadom... Pa ipak, bilo je razdražujuće gledati nekoga kako šeta u tom rajskom predjelu bez zaštitnog odijela. Otkako je došao na ovu planetu sanjao je samo o tome, istrčati gol na livadu, valjati se među bijelim cvijećem i baciti se u more, samo... U ovoj se atmosferi nije disalo ljudskim plućima.
Gledao ju je kako brzo prolazi kroz zaštitnu komoru koja joj nije trebala i ulazi u prostoriju u kojoj se nalazio.
"Meteorološke postaje provjerene. Sljedeći obilazak za 15 standardnih okretaja planeta", podnese ona izvještaj i zaustavi se, očekujući daljnja naređenja.
"Siguran sam da miriše", promrmlja Petar, "i siguran sam da je to baš ono što izgleda. Raj koji je na metar i ja ne mogu u njega, Raj u kome nema nikoga... u kome nema nikoga", ponovi rastreseno.
Odjednom, oči mu zasvijetle.
"Slušaj, Uri, trebalo bi ponovno provjeriti meteorološke postaje", reče i okrene se prema prozoru.
More je svjetlucalo. Zrak se iskrio. Raj je čekao.
|