Evo još malo trasha od čovjeka koji je od autora niskobudžetnih remek-djela postao majstor trasha, Johna Carpentera. Duhovi Marsa (Ghosts of Mars) jedan je od njegovih popljuvanijih filmova, što bi za Carpentera mogao biti ozbiljan problem, s obzirom da mi se čini da on već dugo vremena nije napravio nešto što bi se dalo izdignuti iznad prosjeka. Možda griješim dušu i daleko od toga da ga ne volim, ali čini mi se da je zadnji stvarno velik Carpenterov film bio Stvor, a to je početak osam-desetih. Mislim, The Thing je bio "u, jebo te!" film. Nije da čovjek i poslije toga nije bio zabavan i dobar, ali The Thing ...

No dobro, da se vratimo temi: Duhovi Marsa. Rečeni je planet donekle teraformiran i koloniziran, postoje nekakva naselja tipa Divlji zapad, između kojih vozi čak i željeznica. E sad, policijska ekipa kojom zapovijeda Pam Grier, a u sastavu su Natasha Henstridge, Jason Statham i Clea Duvall, odlazi vlakom u nekakvu, čak i za marsovske pojmove, pripizdinu da tamo pokupe i pravdi privedu Ice Cubea, opakog anarhoidnog kriminalca i razbijača.

Kad stignu, shvate da se u rudarskom naselju odigrao masakr i da im je ozloglašeni zločinac najmanji problem. Preživjeli rudari kao da su skrenuli s uma, opsjednuti koljačkim porivom, i naša se grupica, u međuvremenu dekapitirana za zapovjednicu, barikadira s još par preživjelih u policijsku postaju. Tu je i Joanna Cassidy, znanstvenica koja je izbjegla sličnu sudbinu u jednom drugom naselju.

Pokazuje se da su rudarska iskopavanja oslobodila neke prastare sile, duhove nekadašnjih branitelja Marsa. Ti duhovi sad opsjedaju uljeze i pokreću zombijevski pohod protiv svega ljudskog. Najgore od svega, nije ih preporučljivo ubiti!

Ako vam se čini da ste ovo negdje već vidjeli, u pravu ste. Problem je što Carpenter već dvadesetak godina snima jedan te isti film, samo mijenja lokacije i glumce. Pa su zapravo Duhovi Marsa kompi-lacija njegovih ranijih uspješnica, posebno Napada na policijsku stanicu i Magle, uz detalje koje je popabirčio odakle je god stigao iz svog opusa. Kad se s time pomirite, onda Duhovi Marsa postaju sasvim OK film. Međutim, daleko je to od remek-djela i čini se da je Carpenter već temeljito zamoren i bez ideja. Žalosno, ali hoće to tako doći ljudima...

S druge strane, ljubitelji dobre žanrovske zabave (i fanovi Johna Carpentera) trebali bi čak i u Duhovima Marsa naći dovoljno sreće i veselja. A puno je razvikanijih i hvaljenijih filmova za koje se to ne može reći.

Još jedan trijumf naših prevoditelja: The Jacket (misli se na luđačku košulju) postao je Pomračenje. No dobro, tu se ionako ne da ništa učiniti.

U pitanju je inače vrlo ozbiljno zamišljen znanstvenofantastični film, poprilična suprotnost većini filmova ovdje recenziranih. Jack Starks (glumi ga Adrien Brody) je veteran Zaljevskog rata iz 1991, koji na dosta glup način pobere metak u glavu. Uspiju ga spasiti, ali mu liječnici saopće da će imati problema s povremenom amnezijom. Otpušten kao veteran, luta Amerikom i u jednoj situaciji biva optužen za ubojstvo policajca, koje nije počinio. Međutim, kako je u tom trenutku imao nalet amnezije, ne zna čak ni kako se zove i nije u stanju ispričati svoju verziju događaja.

S druge strane, čovjek je ranjeni veteran i liječnici-specijalisti su posvjedočili u njegovu korist, pa porota zaključi kako u trenutku počinjenja zločina nije bio uračunljiv. Pa ga sudac spraši na liječenje u umobolnicu koju vodi Kris Kristofferson. A tu se provode, blago rečeno, čudne terapijske metode. Na primjer, zapakiraju čovjeka u luđačku košulju i onda ga preko noći zatvore u ladicu gdje se inače pohranjuju mrtvi. Tako, ako već nije lud, ovako će sigurno poludjeti.

E, ali, Jack Starks otkriva drugi izlaz: višesatni vremenski skok u budućnost! I tako se on nađe u 2007. godini (Film je iz 2004.), tu nalazi Keiru Knightley, djevojku na rubu narkomanije, ali inače djevojčicu koju je sreo 15 godina ranije, nešto prije zločina za koji je optužen. Među njima se rađa simpatija, ali Starks otkriva nešto strašno: da će umrijeti 1993. (Film se događa 1992.) I sad čovjek ima problem, zapravo tri problema: preživjeti vlastitu smrt, učiniti svoj skok u budućnost trajnim i istovremeno spasiti vo-ljenu djevojku od autodestrukcije.

Kao što vidimo, vrlo solidno zamišljen i isto tako realiziran film, nezavisna produkcija u režiji Johna Mayburyja. Sa žanrovske strane, film je značajni odmak od onog što nam inače prodaju pod znanstvenu fantastiku, već utoliko što je SF element iskorišten na pametan način i što je naglasak na čovjeku i njegovoj unutarnjoj borbi za spas sebe i onih koje voli. Doduše, treba upozoriti da kraj ostaje pomalo otvoren i nedefiniran. Da stvar bude još gora, u DVD-dodacima su još dva alternativna svršetka, i oni u značajnoj mjeri negiraju osnovne SF postavke, pa je možda bolje da ih i ne gledate. Ovo je, čini mi se, rezultat očite nelagode kad se mainstream umjetnici hoće baviti žanrom: čak i kad to rade iznimno pametno, kao da se stide svog izleta. Ali, ovo je malo šira tema i neću sad dalje o njoj. Bilo kako bilo, Pomračenje je film za gledati!

Evo još jedne ekranizacije igre! Ovaj put to je Silent Hill, u režiji Christophea Gansa, francuskog filmadžije kojeg možda najbolje pamtimo po neobičnom Vučjem brat-stvu, rađenom prema istinitom slučaju zvijeri iz Gevaudana, ni do danas razjašnjenoj višegodišnjoj koljačini iz 18. st. u kojoj je rastrgano više desetaka žrtava, uglavnom djece-pastira. Samo Vučje bratstvo pati od tipičnih problema francuske komercijalne produkcije, a to je da hoće biti tri filma u jednom, pa imamo horror, politički film i ramboidni akcić. I premda na momente uspijeva na svakom od ovih planova pojedinačno, uklapanje u cjelinu je bilo daleko manje uspješno.

Silent Hill je koherentnije ostvarenje, iako mu se može predbaciti da predugo ostavlja stvari nerazjašnjenima. Rose (Radha Mitchell) je mlada žena koja živi s mužem (Sean Bean) i posvojenom kćeri Sharon, o kojoj ne zna mnogo, ali koja ima bizarne noćne more, koje iskazuje kroz jezovite crteže, ponavljajući pri tome ime Silent Hill. Malo guglanja, i Rose otkriva da je Silent Hill napušteni rudarski grad, koji je morao biti evakuiran kad su se zapalile podzemne zalihe ugljena, što se znade dogoditi.

Vjerujući da je u napuštenom gradu ključ Sharoninih noćnih mora, Rose uzima kćer u auto i odlazi u gradić, probijajući barikade i usput si natovarivši na vrat revnu policajku (Laurie Holden), koja sumnja da je Rose otela djevojčicu. Kad konačno stignu u Silent Hill, djevojčica nestaje, a Rose stanu proganjati bizarna čudovišta. Pristiže i policajka i, kad se i sama uvjeri da se tu događaju čudne stvari, dvije se žene udružuju u borbi protiv neobjašnjiva zla. Istovremeno, ni muž ne sjedi skrštenih ruku i pokušava od lokalnog detektiva saznati što se u Silent Hillu stvarno dogodilo.

Bez da otkrivam dalje, a u igri su lovci na vještice i dizalo do samog pakla, ovo je uvod u Silent Hill, jednu od bizarnijih fantazija (ne znam može li se to zvati horrorom u klasičnom smislu) koje sam imao prilike vidjeti. Film je spretno napisan i režiran, glumci su dobri, atmosfera i dizajn izvrsni, iako onome tko je imao prilike vidjeti, primjerice, Bromove ilustracije, demonska čudovišta neće biti sasvim nepoznata. Ono što može zasmetati površnijeg gledaoca je da na prvi pogled mnoge stvari ostaju nerazjašnjene. Ne znam odakle taj prigovor, ja osjećam da sam sve polovio, ali ljudi su se žalili... Doduše, navodno je i igra takva. Što se mene tiče, Silent Hill je jedan od solidnijih filmova tog tipa koji sam vidio, iako moram priznati da nisam preveliki poklonik takvog žanra.

Na kraju, kockica šećera, čak iz Japana. Ne, nije anima, radi se o igranom filmu Returner, ili, po naški, Posljednji obračun (Da, da, znam...). Opet zahvaljujući tome da bilo što neameričko kod nas dolazi na kapaljke, japansku igranu produkciju relativno slabo poznajemo. A Returner pokazuje da je to poprilična šteta. Iako, bili nedavno na televiziji u nekakvim noćnim terminima Princeza s mačem i Godzilla 2000. Princeza je načelno OK, iako u sredini pomalo zagnjavi, dok je Godzilla čista trešina, kojeg valjda još samo klinci shvaćaju ozbiljno.

No, vratimo se Returneru. Dakle, godina je 2084. i ono što je od čovječanstva ostalo na dobrom je putu da konačno izgubi dugotrajni rat protiv nepoznate rase iz svemira. Vjerujući kako je rat započelo neko nejasno čudovište (detalji su izgubljeni u bespućima povijesne zbiljnosti) koje je palo na Zemlju, snage otpora konstruiraju vremeplov, kroz koji se, stjecajem neplaniranih okolnosti (komandoski upad izvanzemaljaca), u sadašnjost vraća mlada Miri (Anne Suzuki). Iako nije bilo planirano da ona ide, klinka se brzo snalazi. I mora, jer ima samo tri dana do kalendarskog početka rata da nađe mitsko čudovište i uništi ga. Za to će pokušati na svoju stranu privući Miyamota (Takeshi Kaneshiro), mladog pro-fesionalnog ubojicu, koji vodi svoj privatni rat protiv kineskih gangstera i klinku smatra u najboljem slučaju opaljenom mokrom krpom po glavi. Ali eto, kako je njihovo poznanstvo započelo time što ju je slučajno napucao metkom visokog kalibra, čovjek se osjeća obaveznim...

Ispostavi se da i rečeni gangsteri znaju za došljaka iz svemira i njegovu letjelicu i, ispravno njušeći da se tu krije zarada i moć, pokušavaju ih se domoći. Pokazuje se da su polazne pretpostavke bile pogrešne, čudovište nije čudovište, izvanzemaljci su itekako imali povoda da započnu rat i ubilački pohod dvoje mladih boraca se pretvara u akciju spašavanja. O čijem ishodu, naravno, ovisi ni manje, ni više, već sudbina čovječanstva.

Ako vam ovo zvuči poznato, u pravu ste: alternativni naslov filma bi mogao biti Terminator susreće ET-ja. Međutim, kad je stvar tako solidno napisana i režirana (Takashi Yamazaki, uz nešto danas već ne-izbježne matriksovštine), duhovita, bez praznog hoda, savršeno odglum-ljena (Anne Suzuki je genijalna, a ni Kanehiro nije ništa lošiji) i dizajnirana (primjerice, Jumbo Jet koji se transformerski pretvara u svemirski brod, a i vrata su cool) kao u ovom slučaju, onda ne može promašiti, čak ni kad je prilično derivativna. Ukratko, u okvirima za američke pojmove ograničenog budžeta, ispao je sasvim dobar SF akcić, koji se baš fino gleda. Posuditi, kupiti, ukrasti, što bilo, samo pogledati!