Iskusni majstor kratke forme ponovno nam donosi jednu hard priču.

Branitelj je ustao uz prividni samopouzdani osmijeh. U sebi nije bio ni iz blizu miran kao što je pokazivao prema van… Ovdje se radilo o puno većoj stvari od obične porezne tužbe.

Ukoliko ova tužba prođe, SFL - u kojem je i sam imao dobar udio, te bio jedan od osnivača i članova "unutarnjeg kruga" -uredno može zatvoriti vrata.

Budućnost tvrtke bila je na kocki. Još gore, možda je pod znak pitanja došao i sam prodor u svemir, dakle preživljavanje čovječanstva, dugoročno gledano. No, to nije smio reći, a da ne ispadne naivna idealistička budala ili luđak koji izaziva podsmjeh.

Ne da nekakav profit ne bi ostao, a dosta bi se dobilo i rasprodajom shuttleova i parkirnih instalacija u eliptičnim orbitama… Što je gotovo sigurno i bio nečiji (vjerojatno državni) interes iza ove "protumonopolističke" tužbe. Vlade nikada nisu sa radošću gledale razvoj privatnog poduzetništva u zonama koje su do tada bile njihovo monopolističko područje. Ako SFL propadne, vlada će za sitniš preuzeti njezinu imovinu.

Nastojeći ne izdati nervozu, okrenuo se tribunalu uz blagi naklon, pa prema punomoćniku tužitelja, službenom predstavniku porezne Uprave: "Možete li mi, molim vas, objasniti temelj Vašeg zahtjeva za isplatu… Kako ste to sami formulirali, zaostataka poreza na dobit?" Pazio je da ne zazvuči suviše drsko ili cinično, zbog mogućeg vrijeđanja suda ili protustranke, ali i da naglašavanjem dade na znanje što doista misli o istome.

Poreznik, neugledni sivi čovječuljak kome je jednako na čelu moglo pisati "činovnik" ili "kancelarijski štakor", izgledao je iskreno iznenađen pitanjem: "Pa vi ostvarujete dobit na vašem proizvodu!"

Tu sam te čekao, pomisli branitelj. Nikada ne reci NAŠ proizvod. Mi to nikada nismo izjavili. Prijeđe u protunapad: "Proizvodu koji prodajemo, molim. Kako u njegov razvoj ili proizvodnju nismo uložili ništa, nema pravnog temelja da ga na bilo koji način svojatamo kao svoj proizvod… Kao ni itko drugi, u ostalom. Proizvod je bio tamo gdje jest već milenijima i slobodno možemo reći da ga ima u neograničenim količinama."

Lagani kikot iz publike, zasada je išlo dobro. Branitelj nastavi: "Svojim oduzimanjem nikoga ne oštećujemo", primijetio je prikrivene osmjehe i na licima nekolicine porotnika i prigušio vlastiti: "Da ne spominjemo činjenicu kako SFL nije registrirana kao proizvodna već transportna tvrtka i prema svojoj registriranoj djelatnosti ni nema pravo išta proizvoditi. Također, kako se sva kako-je-vi-ono-zovete dobit od povratnog payloada, ili 'isplativog tereta', prebacuje na smanjenje cijene uzlaznih tereta za orbitu u našim letjelicama, spomenuta 'dobit' samo je pravna fikcija."

"K tome, izraz 'proizvod' možda bi se mogao odnositi na same kontejnere u kojima isporučujemo takozvani proizvod, ali oni su patentirani dijelovi naših letjelica, koje zakupljujemo uz uplatu pologa koji jedva pokriva nabavnu cijenu novih u slučaju gubitka. Na samom povratnom teretu SFL nema zarade, pa time automatski nema ni dobiti!"

Što naravno nije bila prava istina, ili (u najmanju ruku) ne potpuna. Zarada od proizvoda išla je u financiranje istraživanja dopunskih snižavanja cijene uzlaznih i izvanatmosferskih letova.

Jer letovi su morali postati jeftiniji, i još jeftiniji, Iz najjednostavnijeg zamislivog razloga: ljudi su se morali otisnuti s ove grude ako žele preživjeti… Dok god su svi ljudi na istom planetu, dovoljan je samo jedan veliki kamen, ili jedan luđak s dovoljno velikom bombom, pa da nas više ne bude.

No, uz sve manje proračune, uz par ne tako bitnih, ali spektakularnih nesreća poput Challengera, vlade koje su uopće ulagale u svemirska istraživanja i let svele su programe na sonde Traveller za prikupljanje podataka polaganim kruženjem Sunčevim sustavom, pri čemu bi sonde svakih par decenija ušle u povratne putanje radi remonta... Na automatske, robotske letjelice. Ostavljajući ljude dolje u "sigurnosti".

Zato je "unutarnji krug" sanjara osnovao SFL. Iz viših razloga koliko i iz čisto sebičnih. Oni nisu željeli savršene slike Saturnovih prstenova ili virtualnu vožnju telefraktorom po pustim površinama Plutona ili Merkura. Oni su, bez obzira na opasnost i nesigurnost, željeli otići tamo! Dodirnuti kamenje i stijene koje drugi čovjek još nije dotaknuo, svojim očima vidjeti zalazak sunca na Titanu, vidjeti Charon kako izlazi iza horizonta, ili poravnanje Jupiterovih mjeseca... Oni su, možda netočno, sebe smatrali zadnjim sanjarima.

I bili su voljni boriti se za svoj san.

Pronalaskom jedne rupe u zakonu uspjeli su prebaciti fondove i ostvariti profit kojim su dovoljno ubrzali zamašnjak progresa da za svojih života ostvare svoj san.

Naravno, ni to nije smio reći.

Prekinuvši svoje razmišljanje koje je trajalo tek djelić sekunde od zadnje rečenice, branitelj se šarmantno osmjehnuo prema poroti, pa prema trojci sudaca: "Mislim da je naš slučaj jasan i zahtjev porezne Uprave za isplatom poreza na nepostojeću dobit može biti presuđen na samo jedan način."

Vjerovao je u slučaj, kao i u SFL, a nepristrano gledano, završna riječ poreznog tužitelja bila je duga, zamorna i nekoherentna, pozivajući se na maglovite presedane izbjegavanja poreza na usluge i informacije, što realno gledano nije imalo nikakve veze s ovim predmetom. Jednostavno rečeno, bio je dosadan Ali, opet…

Ako je država doista odlučila preoteti SFL, i ako sudci drže do svojeg posla više nego do etičkog smisla pravde… Onda su sve oklade propale, a pravila otišla niz vodu. Prerano, skoro dvije godine prerano. Ikar, u neupadljivom parkirnom visokoorbitalnom hangaru, još nije bio spreman za let... Većina komponenti bila je još u tvornicama, čekajući dovoljno slobodnog prostora između plaćenih uzlaznih tereta.

Ako izgube, još jedino mogu…

Ne, nije imalo smisla slijediti san u smrt, u nedovršenom brodu, s nepouzdanim sustavom za održavanje života. Pitao se, negdje u svojoj nutrini u kojoj nije mogao lagati samom sebi, hoće li i ostali tako misliti, ili će koji od njegovih prijatelja vizionara svoj san ocijeniti vrjednijim od života u sigurnosti? I treba li ih žaliti ili im zavidjeti?

Novinari 3D-a čekali su sa skoro jednakim nestrpljenjem kao i branitelj. Jedan od sudaca razmatao je starinski papir s odlukom porote. Dok se predsjednik vijeća ispod glasa konzultirao s ostalim sucima, branitelj se skoro srušio od napetosti, ali je umjesto toga stisnuo zube. Frajerski je napeo kragnu svojeg pomodnog sportsko-konzervativnog odijela od ekološki ponovno prihvatljive kože, pa se široko osmjehnuo sa sigurnošću koju nije osjećao i ustao saslušati objavu presude.

Predsjednik sudskog vijeća čitao je uvod presude, naslov i sastav suda, sastav porote, naziv tužitelja, tuženika, imena punomoćnika... Sekunde su se razvlačile... Na posljetku, došao je do izreke.

"Prema ocjeni ovog suda, SFL nije prekršio niti porezne, niti monopolističke zakone, pa i dalje ima pravo opskrbljivati svoje potrošače najjeftinijim vakuumom na tržištu."