Dakle, u ovom nastavku ćemo se uglavnom baviti nekim DVD-naslovima, ili stvarima koje su bile u kinima, ali sam ih ja, eto, odgledao na DVD-u. Da, usput, da ne zaboravim: bio ja kao pozvani predavač na Trash Film Festivalu u Varaždinu, sredinom rujna. Hvala dečkima što su me pozvali, bilo je super i OK. Vrhunac je bio Bore Lee i njegova najnovija uspješnica Zlatne čaklje, koja izgleda ispade prvi crnogorski dugometražni film. Neću ulazit sad u to da l' se čovjek svjesno zafrkava ili ima nekih problema u percepciji svijeta oko sebe, ali da mu je film ludo zabavan, jest. Zamislite si ekipu, koja ima prosječni IQ možda 10 - 20% veći od Malnarove ekipe iz Noćne more, i radi kung fu film s političkim aluzijama na nikad nam prežaljenog vožda i suprugu mu. I to rade evidentno iskreno i sa žarom, a ukupni rezultat je daleko zabavniji od cijelog niza pretencioznih i profesionalnih sranja kojima nas svakodnevno kljukaju. Ima neki vrag u tom Bore Leeju, koji mislim da će morati za koje desetljeće proći temeljitu kritičarsku revalorizaciju! Ono, kad prođe vremenska distanca i kad se sve to bude moglo staviti u kontekst prostor-vremena u kome smo se svi zatekli. U međuvremenu, preostaje nam samo da uživamo! A sad na posao!

Evo jednog velikog razočaranja iz kinematografije koja znade uletjeti s ponekim zgodnim niskobudžetnim filmićem iz našeg područja zanimanja. Kinematografija je kanadska, a sjećamo se, recimo, Kocke (odgledah samo prvi, a inače je to serijal od barem tri filma) ili Screamersa, da ne idem dalje, pa izvlačim kao dokazni materijal npr. Cronenbrega.

Apokalipsa androida je, na žalost, loš uzorak kanadske SF produkcije. Hajdemo, za početak, o priči. Sve je sjebano. Svijet je pustoš. Ljudi su skoncentrirani u gradove pod kupolama, ovisni o androidima. Okolo krstare poludjeli automatizirani rudarski leteći strojevi, koji ubijaju sve što zateknu. E sad, naš je junak android iz grada Phoenix koji nakon uspješno obavljenog spasilačkog zadatka ide u tajni zatvor/postrojenje Terminus na update. On u transportu sprovodi bivšeg boksača, koji je u borbi uništio androida i zbog toga su ga bacili u buturu na neodređeno vrijeme (točna je fraza: dok Vijeće ne odluči da vas oslobodi). Ubojiti strojevi napadnu transport (inače obični kamion), pobiju sve osim naša dva junaka, koji se sada, vezani jedan za drugog, moraju u pustinji boriti za opstanak. U međuvremenu, glavni konstruktor androida, i sam apgrejdan, ima podmukle planove...

Očito je kakav je potencijal ova ni u kom slučaju originalna priča mogla imati. Da je iskorištena glumačka igra između pomalo naivnog androida i okorjelog manual-ca koji dotične mrzi, onda je od toga moglo nešto i ispasti. Međutim, glumci su toliko nezainteresirani, blijedi i nekari-zmatični, režija (Paul Ziller) toliko traljava i dosadna, sve skupa toliko jeftino, a k tome se i priča raspadne u zadnjoj trećini, da je i ono malo mogućnosti pro-ćerdano. Šteta. Usprkos derivativnosti priče, to je mogao biti mali zabavni filmić. Ovako, nula bodova.

Zadnjih su godina u modi među intelektualnijom publikom azijski hororci, uglavnom korejski ili japanski, ali i kineski. Jedan od poznatijih je i Oko, u režiji braće Pang. Uglavnom se svi ti filmovi temelje na razrađenom stilu kojim grade generalni osjećaj jeze, pametno se izbjegavajući osloniti samo na hladna oružja i rezultirajuće tripice i krvavice iz američkih slashera.

Priča Oka je u nekim svojim elementima viđena vrlo, vrlo davno. Kad ono bijahu Orlakove ruke, o čovjeku kojem presade šake pogubljenog davitelja? Tamo negdje, sredinom dvadesetih? A ovo je, zapravo, varijacija na tu temu. Dakle: Običnoj kineskoj djevojci budu presađene rožnice neke pokojne nesretnice, zahva-ljujući kojima ona progleda. I u početku je sve u redu, ali se onda djevojci počnu priviđati čudne stvari. Duhovi, ni manje, ni više. I, možda još gore, zagonetne nejasne prilike u crnom, vodiči koji odvode duše na onaj svijet i redovito se pojavljuju nepo-sredno prije no što netko umre ili pogine. Izluđena zastrašujućim vizijama i progonjena bijesnim i očajnim duhovima koji su ostali među nama, jer iz ovog ili onog razloga nisu u smrti našli svoj mir, naša junakinja uz pomoć kirurga koji je izveo operaciju odlazi u Tajland, pokušavajući saznati nešto više o djevojci čije rožnice nosi i čiju je zastrašujuću moć preuzela. A u Tajlandu će ta moć biti podvrgnuta užasnoj kušnji...

Oko je, bojim se, malo precijenjen film (kao što je to, po mom mišljenju, i izvorna, japanska, Kletva, a možda i neki drugi filmovi koje još nisam odgledao). Naime, film uspješno stvara atmosferu jeze, gradeći je na potencijalnom užasu koji počiva u našoj svakodnevici. S te strane nema prigovora. To je pristup koji svakako zahtijeva malo više moždanih vijuga od trčanja naokolo sa sjekirom ili motorkom u ruci. Međutim, braća Pang su dopustila da im stil i forma donekle pojedu sadržaj. Pa niti solidan i inteligentan scenarij, ni odlična gluma, ni dobra režija i vizualnost ne mogu spriječiti da stvar počne daviti, drugim riječima postane dosadna. U tom kontekstu, finale u kojem film prerasta u disaster movie djeluje nakalemljen. I zbog toga Oko nije potpuno uspješno ostvarenje, iako ga svakako vrijedi pogledati. Kakav je nastavak, ne znam. Čuh da je do boli dosadan. Iskustvo s prvim filmom me nagoni da povjerujem u to.

Svi se s užasom sjećamo fantasy uratka Dungeons & Dragons u režiji Courtneya Solomona, jedva gledljivog čuda koje se podnosi samo zbog Jeremy Ironsovog autoironičnog glumatanja. Bilo je bjelodano da je čovjek shvatio koliko je sati, pa se - jer je honorar pobrao - išao zafrkavati. A onda se u videotekama pojavio Dungeons & Dragons: The Elemental Might ili, kako je to kod nas prevedeno, Bijes boga zmaja. I sad biste vi već pomislili da je vaš omiljeni recenzent postao neizlječivi mazohist: ta tko bi drugi nakon katastrofičnog prvog filma išao u player staviti nastavak?

I tu biste se zeznuli. Jer, Bijes boga zmaja, kojeg je režirao Gerry Lively, jest, doduše, nastavak, ali je i bitno bolji film. Priča počinje stotinu godina nakon prvog filma. Damodar, koji je u prvom D&D bio nekakav minion tamnih sila, oslobodio se kletve koja ga je činila neumrlim - što je iz nekog, meni nerazumljivog razloga stanje gore od smrti - i dograbio se čarobne kugle kojom može kontrolirati tisućama godina uspavanog zlog zmaja, e ne bi li uz njegovu pomoć uništio omrznuto kraljevstvo Izmir.

Kad izmirski čarobnjaci shvate što se sprema, šalju Bereka, inače ministra financija i nekadašnjeg junaka koji bi radije uredski stol zamijenio mačem, da s probranom družinom (nepobjediva ratnica, mudri duhovnik, prepredeni lupež i vilenjačka čarobnica) otmu Damodaru kuglu. Istovremeno, Berekova je lijepa žena Melora, također čarobnica, prokleta i počinje se raspadati i pretvarati u neumrlu. Hoće li Berek i njegova družina stići na vrijeme? Mogu li Melora i izmirski čarobnjaci otkriti tajne tisućljetnih magičnih knjiga? Može li se zaustaviti zlog čarobnjaka i divovskog zmaja što spava u planini? A kad se zmaj probudi i počne spaljivati grad, kako ga uništiti? I hoće li Melora biti u zadnji čas oslobođena strašne kletve?

Dakle, kao što vidite, tipični zaplet iz D&D franšize, kakvih se po njihovim knji-gama može naći na stotine. Međutim, za razliku od prvog filma, ovaj je, ako ništa drugo, daleko suvislije naprav-ljen. Za početak, scenarij je ozbilj-niji, s primje-renijim likovima i pričom koja je na trenutke prilično mračna. Glumci su znatno bolji nego li u prvom filmu i odgovaraju potrebama: vjerojatno se ne izdižu iznad post-tolkienovskih D&D stereotipova, ali barem ne izgledaju i ne ponašaju se k'o hrpa balavaca i balavica. Režija je funcionalna, iako ne i iznimna, uspijeva ispričati priču i zadržati pažnju kroz trajanje filma. Efekti, čitaj digitalni zmajevi i čudovišta, su OK, iako bi mjestimično mogli biti i upečatljiviji: ipak tu nije bilo para (britansko-litvanska koprodukcija) koliko npr. kod Jacksona.

Da se razumijemo: nije da film nema svojih nedostataka. Neki sigurno proističu iz same prirode franšize, od koje se nažalost ne može očekivati narativne vrhunce. U cijeloj bi priči dobro došlo i malo više humora (gotovo ga uopće nema), a i nape-tosti. Čini se da se ekipa skoncentri-rala na čarolije i mačevalačku akci-ju, i to je to. Osim toga, i kraj djeluje malo zbrzan. Sve u svemu, film se dade gledati kao relativno suvisli fantasy, a ne kao primjer malo skupljeg trasha kakav je bio prvi. Jasno, ovo važi primarno ako ste fan franšize i svega što ona znači. Ipak, ako serijal ostane makar na ovom nivou, onda u redu. To, doduše, i ne bi smio biti neki nedostižni cilj...

Evo malo Republike Koreje, za promjenu. A iz te nam daleke zemlje dolaze čak dva filma o čudovištima, jedan dijametralno suprotan drugom.

Prvi uzorak kojeg ćemo promotriti, cijenjene kolegice i kolege, je Yonggary - teror iz hrama, kojeg je potpisao izvjesni Hyung-rae Shim. Samo da se zna, Ameri, barem oni koji su imali tu nesreću da ga gledaju, film poznaju pod naslovom Reptilian.

Priča? Daklem, bolesno ambiciozni paleontolog u strogoj tajnosti i uz hrpu nesreća na radu, u kojima mu ginu šljakeri, iskopava nekakav čudovišno veliki kostur, po svemu sudeći najvećeg dinosaura koji je ikad postojao. Njegova se asistentica užasava nad njegovim metodama, pa je spremna saslušati sta-rijeg profesora, koji tvrdi da iz toga neće ispasti ništa dobra ...

Istovremeno, Zemlji se približava nepoznati svemirski brod. Kako je kostur ipak otkopan, mračnim vanzemaljcima nije nikakav problem pomoću nekakvih zraka nabaciti na kostur meso i tako oživljeno divovsko čudovište - zvano Yonggary - poslati neka harači zemaljskim gradovima, dok bespomoćna vojska može samo svojim raketama rušiti ono što promakne nestašnom reptilu. To tako ide dok se dečki ne dosjete da je Yonggary kontroliran pomoću zagonetnog romba na njegovu čelu. Jednom kad mu izbiju romb, Yonggary se pretvara u dobrog momka koji će slomiti invaziju iz svemira.

Ovo bi trebalo biti poznato svakom površnijem poznavaocu dalekoistočnih kinematografija. Da, pogodili ste: Yonggary je bezobrazni klon Godzille, u čijem serijalu ima barem nekoliko filmova s gotovo identičnim sižeom. Da stvar bude još gora, ovo je, po svemu sudeći, remake filma Yongary - Monster from the Deep Ki-duk Kima iz daleke 1969. godine! Toliko o originalnosti ...

Međutim, stvari nisu tako crne. Još su crnje... Naime, Yonggary je do boli loš film, toliko loš da je Godzilla 2000 skoro pa remek-djelo. Glumci, a svi su redom zapadnjaci, se glumcima mogu nazvati samo uvjetno: tako loše se ne glumi ni u seoskim amaterskim družinama. Režija je, najblaže rečeno, mediokritetna. Efekti su prozvani najlošijim digitalnim efektima u povijesti. Šta dalje da vam pričam? Bježite od Yonggaryja k'o od vraga!

Drugi uzorak na stolu za seciranje je Domaćin, kojeg je režirao Bong Joon-ho. Čovjek je u nas stekao reputaciju filmom Sjećanja na ubojstvo, mračnim crnohumornim krimićem o trojici provincijskih policajaca, prema kojima su naši milicioneri iz viceva liberalni intelektualci, koji bezuspješno pokušavaju uhvatiti serijskog silovatelja i davitelja.

Domaćin je Bong Joon-hoov autorski (uz režiju, autor priče i koscenarist) izlet u podžanr monster-movies. Pogledajmo prvo priču. Uslijed zagađenja rijeke Han, koja protiče kroz Seoul, jedna na izgled nevina ribica mutira u čudovište. Repata se neman pojavi sasvim iznenada, viseći na jednom od mostova preko rijeke. Odjednom, pred očima zaprepaštenih šetača po nasipu, neman se baca u vodu, dopliva do obale, istrči van i počinje što proždirati, što gaziti koga stigne. U cijeloj toj gužvi, čudovište otima jednu školarku. Izbjegavajući vlasti, koje se boje da je proždrljivi mutant domaćin opasnom virusu, školarkina se obitelj - sestra, otac, ujak i djed - baca u oružanu potjeru za čudovištem. Istovremeno se djevojčica, koju čudovište drži u svom brlogu, pokušava sama osloboditi.

Ovo je prepričano ukratko i znatno pojednostavljeno, da vam ne kvarim užitak. Jer, Domaćin je definitivno jedan od najboljih SF-horrora koji su iz Azije došli u zadnje vrijeme. Bong Joon-ho je uspio složiti zanimljiv i napet film, koji bi, doduše, možda profitirao da je malo pročišćen od nekih viškova. To je prije svega priča o obitelji, i to ne baš jako sretnoj. Djed i otac su sitni pečenjari, koji prže lignje za izletnike. Djed je rezigniran svojom ne baš svijetlom egzistencijom u kiosku, a otac je praktično na rubu retardiranosti. Sestra je sportašica, streličarka, sa svojim problemima zbog kojih joj izmiču zlatne medalje. A ujak je, pak, vječiti student s iskustvom iz proturežimskih demonstracija, koje doduše dobro dođe kad treba promućkati Molotovljev koktel. U stvari, djevojčica ispadne najsnalažljivija od svih njih, kad u jazbini nemani pokušava spasiti sebe i dječaka-beskućnika, još jednu od žrtava.

Sve će to poslužiti Bong Joon-hou da, uz mračni humor, progovori o suvremenoj urbanoj Koreji, s dosta referiranja na dugogodišnju vojnu diktaturu (Sjećanja na ubojstvo su još izričitija, jer se događaju pod kraj vladavine vojnog režima). Država, koja bi sa svojim institucijama, čitaj vojskom, policijom, zdravstvenim službama, etc., trebala zaštititi stanovništvo, ispada pompozno jalova i nesposobna, i spas počiva samo na tvrdoglavoj odlučnosti i žrtvi naših naših antijunaka.

Domaćin nije do kraja besprijekoran. Već sam rekao da ima viška, zbog kojeg se čini da se stvari razvlače: malo više žestine i tempa ne bi škodilo. Neka su rješenja neuvjerljiva, na primjer sam čin zagađivanja rijeke (pogledati da biste vidjeli o čemu se radi), a i neke su scene isforsirane do neprilične tragikomičnosti, npr. ona u dvorani u kojoj se odaje počast poginulima. Nije do kraja iskorišten - naime, nije uopće - ni motiv s virusom, a daljnje bi zanovijetanje na svjetlo dana izvuklo još nelogičnosti. Usprkos tim nedostacima, film je solidno režiran i izvrsno glumljen. Dodamo li tome i tehničku dorađenost, uključivo i solidno CGI-čudovište, na kraju ipak dobivamo jedan od najboljih SF-uradaka u posljednjih nekoliko godina, i to iz ruku nekoga tko možda i ne stoji s objema nogama čvrsto u žanru. U svakom slučaju, gledati!

Katja von Garnier jedno je od malobrojnih ženskih imena u pretežno muškoj redateljskoj populaciji. Relativno je nepoznata, barem ako je vjerovati DVD & Video Guideu: tamo spominju samo Bandite iz 1997, o četiri robijašice/rokerice, koje bježe iz zatvora i dospijevaju na top-liste. Što je Katja von Garnier radila od tada do prošlogodišnjeg filma Krv i čokolada, nije mi poznato, a ne znam da li je baš i bitno u ovom trenutku.

Krv i čokolada je manje-više evropska koprodukcija, iz iste radnje koja nam je podarila sasvim gledljivi Underworld, franšizu s već dva nastavka. Iako na prvi pogled horror, film se žanrovski najlakše može smjestiti pod urbani fantasy s vukodlacima.

Priča se vrti oko vukodlačice Vivian. Sa svojom vukodlačkom obitelji, ona je kao mala emigrirala iz Rumunjske u SAD. Tamo joj je obitelj divljački pobijena i Vivian bježi natrag u Bukurešt, gdje je prihvaća tetka. Vrijeme sadašnje ... Vivian je stasala u mladu djevojku, pripadnicu čopora vukodlaka koji, podvrgavajući se strogim moralnim zakonima svog vođe, žive skriveno i potajno vladaju bukureštanskim podzemljem. Ovi vukodlaci se u mnogo čemu razlikuju od uobičajene predodžbe: vukodlaci su nasljedno, rođenjem, i pretvaraju se u vukove po volji, a ne na pun mjesec. Karizmatični se vođa čopora želi spariti s Vivian (nije da ga ne razumijem ?), uvjeren da je pred njom velika budućnost. Vivian je, s druge strane, nezavisna i najradije bi da je čopor ostavi na miru. Istovremeno, u grad dolazi Aiden, mladi američki umjetnik, koji putuje Evropom, crtajući stripove. Pogađate već, njegov bi se sljedeći projekt trebao baviti baš mitskim vukodlacima. Iz slučajnog će se susreta između Vivian i Aidana razviti ljubav, na što čopor neće gledati nimalo blagonaklono...

Ovo je u osnovnim crtama priča filma Krv i čokolada. Ova fabula vjerojatno nije sasvim svježa, radi se o ekranizaciji romana. Za usporedbu mi na pamet, već po trokutu i odnosima unutar njega, padaju Ljudi mačke. Iz razloga jednostavnosti, zadržat ću se na dvadeset i pet godina staroj Schraderovoj verziji.

Iako su glumci (Olivier Martinez i Hugh Dancy) solidni, Agnes Bruckner ih sve zasjenjuje kao Vivian, lijepa i inteligentna plavuša, sposobna da se izbori za ono što želi jednom kad se, rastrzana svojim nasljeđem, odluči što želi. Zapravo je Agnes Bruckner i jedini pravi razlog zašto se Krv i čokoladu uopće isplati gledati.

Da se razumijemo, film nije sam po sebi loš. Problem je što je prilično anemično režiran. Korektno i profesionalno, ali vrlo videospotovski i bez originalnosti, ne daj bože strasti. Von Garnierova ne uspijeva iskoristiti sve ono što joj priča pruža: nema krvi, nema erotike, ne ide joj stvaranje atmosfere. Nije čak u stanju nacrtati ni dobru razglednicu Bukurešta, koji se ne pojavljuje često u zapadnim filmovima. Ne daj bože da dobijemo prikaz post-komunističke društvene erozije kakav smo vidjeli u, primjerice, Noćnoj straži, pa čak i nekim zaboravljenim direct-to-video uratcima. Sve je to Paul Schrader neuporedivo bolje odradio u Ljudima mačkama, samo je umjesto Bukurešta imao New Orleans. Hvala bogu, Schraderov je film bio poznat po krvi, a za erotiku je bila zadužena Nastassia Kinski. Ali, Schrader je uz svu krv i Lepu Nastu složio i nekoliko napetih i jezovitih, čak mučnih scena. Od svega je toga Krv i čokolada temeljito cijepljen.

S druge strane, kao da je von Garnierova (ili njeni producenti) inzistirala na akciji: uz dvije scene čopora u lovu na ljude (prvo na nekog trgovca drogom, potom na Aidana), finale filma je derivativni pucački akcić, u kome progonjeni Aidan i Vivian stvar rješavaju s pištoljima i vojničkom poluautomatskom puškom, doduše punjenom srebrnim mecima. Hm... Mali odmak od Underworlda, gdje je artiljerijom baratala Kate Beckinsale, ne bi bio na odmet. Ali, ništa od toga.

Film se možda može promatrati i na jednom drugom nivou. Možda je von Garnierova htjela da joj vukodlaci posluže kao zamjena za etničku manjinu koja, vođena svojim strogim zakonima, opstaje okružena neprijateljski nastrojenom većinom, uvijek na rubu pogroma. Ubacimo li mjesto vukodlaka Portorikance, Pakistance, Arape u New Yorku, Londonu, Parizu, onda se Krv i čokolada dade interpretirati kao alegorični trans-etnički Romeo i Julija. Na žalost, film ne uspijeva ni na tom planu. Naime, Romeo i Julija je tragedija, a to su nerijetko i filmovi koji prenose motiv veronskih ljubavnika na teren etničkih/vjerskih, manjinsko-većinskih razlika, tenzija i sukoba. Tu se stvari ne razrješavaju s jednim SKS-om punjenim srebr-nim metcima.

I upravo zato što se ograničava da bude sterilizirani fantasy-akcić, Krv i čokolada, premda i te kako gledljiv, ne nadrasta okvire te gledljivosti, nakon koje ostaje osjećaj nedorečenosti i propuštenih prilika. Ukratko, niti krvi, niti čokolade.