SABLJA

Daklem, bilo je to ovako nekako. Kraj prošle godine, konac jedanaestog, početak dvanaestog mjeseca. Ja na svojoj rutinskoj patroli ZG-knjižarama. Kad u jednoj, na polici za SF (da, da, i toga ima u našim knjižarama) vidim nešto. Poveliko. Podebelo, skoro 500 stranica! Napisao neki Ivan Gavran. Stvar se zove Sablja. Izdavač Hena Com. Prvo si, dok gledam hrbat, mislim: neki fantasy. K’o onaj Prodor.

Kad ono na naslovnici kompjuterski razmazan F-86 s identifikacijskim prugama iz Koreje. Pa se sjetim da je sablja na engleskom sabre, a da je upravo to američki lovac iz Koreje, tipska oznaka F-86.

Pa okrenem i čitam odostraga. Hm. Čista space-opera. Pa otvorim, na flapni slika dotičnog Ivana Gavrana (pseudonim), deset godina stariji od mene (rođen 1953), Sarajlija što živi i radi u Splitu. Mislim, ono, ne da nisam čuo, nego stvarno nikad čuo: knjiga mu je prvijenac. Otvorim, pročitam tri rečenice. Vidi, to čak i pismeno! (E sad, ovo zvuči kao da vrijeđam i neka mi autor oprosti, ali kakvih sam se shitova načit’o kao predsjednik Komisije, razumljiva je početna skepsa.)

Pa se meni razvuk’o osmijeh od usta do usta. Nemaju kuda, morat će pročitati! (Ostatak Komisije u kojoj više nisam.). Kad ja rekao Vrbanu (predsjedniku Komisije) za roman, njemu se digla kosa na glavi. Ostatku Komisije također. Ali, nemaju kuda, moraju pročitati.

A onda došla već i veljača ove godine, Komisija se konačno dokopala knjige. Pa samo počeli hvalospjevi, nisu ni do trećine došli, a već hvale na sva usta. Ostatak je povijest: Sablja Ivana Gavrana ovogodišnji je dobitnik nagrade SFera za roman. U međuvremenu sam ga i ja pročitao. I, kakav je, sigurno se već pitate.

Ukratko, radi se o najsuvislijem, najčistokrvnijem i najboljem SF-romanu u Hrvata od Raosova Nul effort iz 1990. Dugo smo to čekali, predugo, ali smo ipak dočekali.

Radnja: Gordan Tomašević je bosanski Hrvat koji je do rata bio pilot u JRV, da bi 1992. prebjegao s avionom u Austriju, a odatle u HRZ. Sudjelujući 1993. u zračnim borbama nad Bosnom, opet bježi u Austriju, a odatle, nakon posljednjeg obilaska ratom razorenog Sarajeva, na Zapad. U SAD postaje astronaut na novoj svemirskoj stanici i samo zahvaljujući tome ostaje živ kad iz svemira dođe rasa Hegemona i pomlati sve ljude na Zemlji. Doslovno sve. Nekim virusom. I to onako, usput, jer se Zemlja našla usred nekog galaktičkog konflikta o kome pojma nije imala.

E sad, preživjeli na stanici su pod nekim nadzorom. Skoro svi su američki piloti-lovci, koji su se na stanici obučavali za novu generaciju orbitalnih presretača. A naš junak, tražeći i smisao daljnjeg postojanja i način da se nekako izvuku iz govana, shvati da Hegemoni imaju neko viteško takmičenje pilota-lovaca. I to u avionima koji, iz razloga krute tradicije, po svojim performansama sasvim odgovaraju naslovnim Sabreovima. Ili sabljama.

I tako, zadnji preživjeli Zemljani formiraju gladijatorsku ekipu i prijave se za takmičenje u zračnim borbama, koje ide po liga-sistemu. Istovremeno, kroz borbe sa pojedinim ekipama, stvara se i pakleni plan kako uništiti rasu Hegemona...

Po svojoj fabuli, Sablja neodoljivo podsjeća na tzv. military SF kakvog štanca Baen Books (Caidin, Drake, Wagner, etc., u toj je ergeli i Bujoldica, iako je ona tu, čini se, pomalo slučajno). Ima tu i mange, bilo bi još i više da su likovi tinejdžeri. Sve u svemu, čista ratnička space opera. Međutim...

Kao prvo, roman je izvanredno napisan. To kad uhvati, ne pušta. Rečenice idu. Likovi idu. Akcija filmska, čak i oni koji pojma nemaju o zračnim borbenim manevrima ne mogu, a da im se slike ne stvaraju pred očima. Struktura romana, dobra, Gavran ne baca sve karte na stol odmah, a ne! Dobro on zna kako držati pažnju kroz 500 stranica. Ima i politike, cijela je središnja trećina knjige posvećena ratu na našim prostorima. Esefičnost na najvišem nivou, čovjek ima ideja, neke su jedva nabačene, ali ni u šta nije ulazio više nego je potrebno da se pokreće priča. Dakle nema zaustavljanja i objašnjavanja nadugačko i naširoko, barem ne u iritantnim količinama tipičnim za mnoge naše autore. Ukratko, roman kakvog sam se već uplašio da kod nas nitko niti zna, niti može, niti hoće napisati.

Nije da je Sablja sasvim bez nedostataka. Ima tu i tamo sirovo prevedenih engleskih fraza i konstrukcija rečenice. To se, srećom, gubi kako je čovjek išao dalje, mislim da je u pitanju stjecanje iskustva. Ima i stranih riječi koje su se mogle prevesti. Ima na par mjesta i faktografskih netočnosti, neke mogu objasniti jedino autorovim nedostatkom koncentracije u pojedinim trenutcima. Većina je toga problem koji je trebao riješiti urednik, pa da roman uistinu bude bez zamjerki. Međutim, te manjkavosti ni u kojem slučaju ne ruše opći dojam o tekstu.

Gavran tvrdi da je jedva našao izdavača za Sablju. To očito govori nešto o našim izdavačima. S druge strane... Gavranov je dio o ratu u bivšoj YU prilično zanimljiv. Jest da on jasno identificira agresora, kako to pravovjernici vole u nas govoriti, ali da pere po Tuletovoj politici u Bosni, pere. Da se ne ustručava progovoriti ni o barabama iz Armije BIH koje po pozadini pljačkaju i ubijaju dok pošteni ginu na linijama obrane Sarajeva, ne ustručava se. Svakome svoje po zaslugama. I krivnja, koju glavni lik osjeća zato što je napustio Sarajevo i Bosnu, vjerojatno je izražaj nekih autorovih osjećaja. Možda nije bez vraga da se nitko tog teksta nije htio primiti: mnogi bi se mogli crveniti čitajući ga, iako se radi, je li, tek o nekakvoj space operi. Ovo, naravno, pod mojom pretpostavkom da su svi oni koji su roman odbili (ili još češće, nisu ni odgovorili) stvarno rukopis i pročitali.

Isplatilo bi se Sablju i prevesti. Uz male korekcije u faktografiji, dobio bi se roman koji bi prepišao čitavu Baen Books produkciju, možda čak i starog Heinleina i Bujoldicu. Naravno, ako bi ga i Baen htio objaviti. Jerbo, Sablja je, kako bi to rekao Čopić, antiprotivna. Dakle, i antizapadna, a posebno antiamerička. Nisam siguran da bi Ameri htjeli danas tako nešto čitati.

Za koga je onda Sablja? Za sve one koje je glavni lik (a možda, tko zna?, i pisac) volio i ostavio, koji su mu poginuli pred očima, koje je kao pilot sam ubio, po naređenju ili protiv. I za sve one koji sanjaju o slobodi i miru za sve, a kojima Gavranov junak svojim letačkim majstorstvom i svojim odricanjem od odmazde pruža još jednu šansu.

Što je najbolje, ima u Sablji materijala. Za nastavak, hoću reći. A u međuvremenu, svi koji još niste, što čekate? Pročitajte Sablju, već dugo tako nešto nismo imali u rukama. Nadajmo se samo da nećemo morati opet čekati petnaest godina na nešto jednako tako dobro kao što je Sablja Ivana Gavrana.