Lijepo je pratiti razvoj mlade autorice: Tereza Rukober je u malo vremena prešla put od internetskih literarnih radionica, do ovogodišnje sferakonske zbirke. Samozatajna nastavnica matematike, čitateljima "Parseka" predstavila se još u broju 77, pričom Plavi

ŽENA U STAKLENOJ KUTIJI

Kutija se nalazila na sredini hotelskog predvorja. Ljudi u raznobojnoj odjeći prolazili su oko nje na putu prema liftu, recepciji ili izlazu. Svako malo bi netko zastao na trenutak, očaran prizorom u kutiji. Ljudi bi prilazili bliže da provjere je li žena unutra doista živa ili je samo holografski prikaz.

Dječak je promatrao, istovremeno očaran i uplašen prizorom. Prislonio je nosić na staklo i promatrao ushićeno. Staklo je bilo hladno. Žena iza stakla lebdjela je nepomično, tijelo joj je bilo blijedo, gotovo bijelo i nije uopće imalo dlačica. Gledala ga je prodornim pogledom kao da ga može vidjeti iznutra. Pitao se je li moguće da i njega jednom ovako zatoče u staklenu kutiju. Pomisao je bila zastrašujuća i ispunio ga je val straha. Bio bi zaplakao da mu majka nije prišla i stavila mu ruku na rame. "Dođi zlato, idemo potražiti našu sobu!"

Iris je izronila iz dječakovih misli iscrpljena naporom. Promatrala je, sada svojim vanjskim očima, kako žena u plavome uzima dječaka za ruku i odvodi ga. "Zašto je ona teta tamo? I zašto je gola?" pitao je dječji glas. Majčin odgovor izgubio se jer su se udaljili. Iris je bila preumorna da ženine misli pokuša čuti iznutra.

Stariji muškarac koji se približio njezinoj kutiji gledao ju je s mješavinom požude i gađenja. Nije ništa govorio, lice mu je bilo smireno i dobronamjerno i da mu nije uronila u misli ne bi mogla niti naslutiti o čemu razmišlja. Ovako, Iris je bila je svjesna toga da zamišlja ruke na njenom tijelu, njene dojke pod svojim grubim prstima. Osjetila se poniženom i prestrašeno se povukla u tišinu vlastitih misli.

"Nisi tijelo, ti si iznad tijela, nisi ovdje, možeš izaći, možeš, možeš..." Trudila se disati ravnomjerno smirujući sama sebe. Poželjela je da mu napakosti, pomislila je kako bi s užitkom učinila da svaka vlas njegove rijetke, zalizane kose počne stršiti na svoju stranu. Sposobnosti su joj bile dovoljno razvijene da to napravi, ali takva zloupotreba bila bi kršenje pravila.

U kutiji nije bilo gravitacije i ona je lebdjela. Nije se mogla pomaknuti jer su joj udovi bili vezani poljima sile. Jedva vidljive, plavičaste spone, držale su je nepomičnom, raširenih ruku i nogu, golu i izloženu koliko je god bilo moguće. Tijelo joj je bilo ukočeno ali je uspijevala ne osjećati bol. "Nisi tijelo, ti si iznad tijela..."

Muškarac se udaljio jer je kutiji prišla žena srednjih godina, neobično gipkih pokreta. Nosila je haljinu glatkih linija u zelenim tonovima, te ravno odrezanu kosu do ramena. Prošla je ravno kroz staklo i ušla u unutrašnjost kutije. Nije počela lebdjeti, stajala je čvrsto na tlu jer na nju bestežinsko stanje nije imalo učinka.

Žena je dodirnula Irisin obraz. Ruke su joj bile hladne. "Kako je moja djevojčica? Spremna za novu vježbu?" Iris je klimnula glavom i žena se nasmiješila s odobravanjem. Oči su joj bile duboke i zelene. "Znam da je teško ali uspjet ćeš."

Iris je znala da ne mora ništa reći. Da je pred tom ženom gola i otkrivena mnogo više nego je ikada pred ikime bila. Godio joj je dodir snažne, hladne ruke na obrazu. Fizički dodir ju je na neki način tješio, iako je znala da će ubrzo osjetiti bol.

Mala, vrela kuglica dodirnula joj je kožu na vratu. "Ne osjećam bol," ponavljala je Iris pokušavajući se uzdići iznad svog tijela. "Ja sam iznad, nisam tijelo..." Nije pomoglo. Vrelina se proširila njezinom kožom pretvarajući se u vrišteću bol. Lice joj se zgrčilo u trenutku agonije ali je uspjela zadržati vrisak.

Kada je došla do daha i otvorila oči žena ju je promatrala polako odmahujući glavom, kao da prekorava dijete koje je pogrešno izrecitiralo pjesmicu. "Naučit ćeš," rekla je tiho. "Bit će lakše kada naučiš. Znaš što sada trebaš učiniti, zar ne?"

"Da, Učiteljice," prošaptala je Iris iscrpljeno.

Sadržaj kuglice polako je počeo djelovati. Osjećaj je bio sličan kao kada bi osoba koja je navikla gledati samo jednim okom, odjednom otvorila i drugo. Mogla je osjetiti dubinu, unutrašnjost, ali ne prostora, već ljudi oko sebe.

U dvije godine učenja uspjela je postići da vlastitim snagama može ući u misli osoba u svojoj blizini. Sada, dok su neuralni akceleratori bili prisutni u njenom mozgu, mogla je osjetiti misli ljudi u cijelom hotelu, bez obzira na zidove i pregrade. Mogla bi osjetiti i misli ljudi izvan hotela, ali to joj nije bilo dozvoljeno. "Takva su pravila," rekla joj je Učiteljica kada ju je dovela u hotel i objašnjavala joj vrstu vježbe. "Gosti znaju da ih ti možeš osjetiti - vidjeti - ogoljene do srži. Za uzvrat moraš ponuditi isto - dopustiti njima da i tebe vide golu i izloženu."

Dok joj je tijelo, vezano poljima, trnulo zbog nepomičnosti, Iris je putovala sobama. Bila je vrlo umorna ali znala je da mora, sposobnosti su jačale samo s vježbom. U jednoj sobi osjetila je mlađeg muškarca.

Sposobnost samokontrole bila joj je dovoljno razvijena da ne vrisne, ali ipak je zajecala. Misli koje je čula bile su bolno bliske i poznate. Također na neki način strane. Nikada do sada nije čula njegove misli. Zadnji puta kada je razgovara s Nevenom nije bila u stanju čuti njegove misli.

To je bilo prije dvije godine. Tada, u proljetno jutro ispunjeno mirisom zumbula, pratio ju je do aerodroma. Čekali su na platformi transportnog balona, Neven je držao njenu torbu u rukama. Nisu puno razgovarali i Iris se osjećala nelagodno.

Balon se formirao oko njih i podigao ih desetak metara iznad zemlje. Izgledao je kao balon od sapunice, samo mnogo veći i čvršći. Ležali su zavaljeni na njegove gumaste, prozirne stjenke a Neven je pritiskom ruku usmjeravao kretanje. Iris je još jednom, tiho izgovorila pitanje koje je postavila već mnogo puta: "Jesi li siguran da nećemo moći nastaviti kada se vratim?"

"Nemoj Iris, već smo toliko puta raspravljali." Neven je odgovorio umorno i nervozno.

"Ne vjerujem da ću se toliko promijeniti da ćeš me prestati voljeti."

"To nema veze s ljubavlju. Ali steći ćeš sposobnosti koje ja nemam. Moći ćeš koristiti telepatiju i telekinezu. Naviknut ćeš se da ih koristiš. Misliš da ćeš onda ti htjeti biti sa mnom? Ništa ti neću značiti, ostat ću malen i običan. Bolje je ovako, živimo svatko svoj život kada imamo različite ciljeve."

Iris je bila na rubu suza. Znala je da je razgovor besmislen ali ipak je nastavila: "Pokušaj krenuti sa mnom. Samo prvi stupanj, nije to tako teško. Možda ti se svidi. Moći ćeš i u poslu postići više, ljudi će te više cijeniti. To je predivno Nevene - moći širiti svoje sposobnosti."

"Teško je, nemoj govoriti da nije. Ti si spremna uložiti pet godina života u to, ja nisam. Zadovoljan sam s ovim što imam. Imam dobar posao. Želim živjeti život s ovim što imam, kao obično ljudsko biće. Ako ti je doista stalo do mene ostani, odustani od učenja i ostani ovdje sa mnom."

"Ne mogu Nevene, ovo sam željela cijeli život. Namučila sam se da prođem prijemna testiranja. Znaš da samo pet posto ljudi to uspijeva. Šteta je zbog tebe, što ne želiš pokušati, a imaš bolje urođene sposobnosti od mene."

Neven joj je gledao uvrijeđenim i praznom pogledom, imala je osjećaj da se već udaljavaju jedno od drugoga, iako su sjedili zajedno u malom balonu. Ispod njih izmjenjivala su se polja: zumbuli, pšenica, jagode, pa opet pšenica. Krovovi stambenih zgrada odbijali su sunčevu svjetlost. Iris se osjećala malenom i izgubljenom, prestrašena onim što je očekuje: započet će naporno petogodišnje školovanje i izgubiti čovjeka kojega je voljela. Bila je blizu, vrlo blizu odluci da stavi dlan da stjenku balona i zaustavi njegovo kretanje. I da zamoli Nevena da je odvede natrag, kući. Možda bi to i učinila da se tornjevi zračne luke nisu već nazirali na obzoru.

Od tada je mnogo puta požalila da to nije učinila. Posebno u trenutcima kada joj je bilo teško, kada ne bi uspijevala izvršiti postavljene zadatke. "Normalno je da si ponekad malodušna, to se svima događa," rekla joj je Učiteljica. "Ali dobro napreduješ, nemoj odustati."

Iris nije očekivala da će sresti Nevena prije završetka školovanja. Bilo bi neizmjerno lakše da ga je srela kasnije, kada bude imala proširene sposobnosti petog stupnja i spoznaju da je ostvarila svoj cilj. Sada, ovako ranjiva i nesigurna, osjetila je snažnu čežnju za njim.

Mogla je osjetiti njegove misli. Razmišljao je o putovanju zrakoplovom, o odjeći koju treba raspremiti, o statističkim podacima za brzinu rasta neke biljke i o ženi crne kose i širokog čela. Razmišljao je o njoj s poštovanjem i iščekivanjem, te djelomično i sa strahom i Iris se pitala tko je ta žena. Vidjela je sve što je vidio Neven ali nije mogla vidjeti njega. On nije niti bio svjestan Irisina prisustva jer još nije naučila prenositi svoje misli drugoj osobi. Željela je da dođe k njoj, da ga vidi i razgovara s njom. Grozničavo je tražila načine da ga dozove. Znala je da će prije ili kasnije sići u predvorje hotela ali željela ga je vidjeti odmah.

Učinila je ono što je mogla. Natjerala je računalo koje je Neven imao ugrađen u dlan da proizvede piskutavi zvuk. Nije bilo lako jer ih je dijelilo dvadeset metara udaljenosti i tri pregradna zida. Osjetila je da je zvuk privukao njegovu pažnju i da je pokretom ruke otvorio mali zaslon. S puno napora oblikovala je slova: "Dođi u predvorje. Iris."

Pratila ga je kako silazi niz stepenice i upijala njegove misli. Susret je iščekivao sa znatiželjom i nelagodom. Bio je nervozan, ali i ponosan zbog toga što ga nije zaboravila. Plašio se kako će ona izgledati. Sjećao se kako ju je večer prije vidio u kutiji, letimično i izdaleka, na putu do sobe. I kako se nadao da ona neće osjetiti njegovo prisustvo. Pitao se što će mu reći. Hoće li nešto tražiti od njega. Razmišljao je hoće li joj priznati da je odučio...

Kada je stigao u predvorje i ugledao je iza stakla, bez kose i odjeće, osjetio je strah. Ne za nju, već strah za sebe. "Kako - hoću li moći, hoću li moći?"

Kada je prišao blizu Iris je upitala: "Čujem tvoje misli. Hoćeš li moći što?"

Neven se malo iznenadio kada je čuo njezin glas. Pretpostavljao je da staklo prenosi zvukove.

"Ovo staklo ne zaustavlja zvukove," odgovorila je Iris na neizgovoreno pitanje.

"Možeš li presti slušati moje misli? Ja tebe ne čujem pa nije fer."

Iris se povukla mentalnim pokretom. "Evo, ne slušam više." Drhtala je od uzbuđenja i bila iskreno sretna što ga vidi. Nije se puno promijenio. Plava kosa padala mu je glatko do ramena, nosio je svjetlo žuto poslovno odijelo. "Drago mi je što te vidim. Lijepo izgledaš," rekla je.

"Ti baš ne izgledaš lijepo. Kako napreduješ?"

"Dosta dobro. Još malo pa ću dostići drugu razinu. Ali teže je nego sam mislila. Kako si ti?"

"Dobro sam. Napredovao sam u poslu. Reci mi smijemo li mi razgovarati ovdje?"

"Smijemo, samo ne predugo. Ljudi povremeno dolaze pričati sa mnom, da provjere mogu li im stvarno čitati misli. Je li ti neugodno?"

"Da, je malo. Ne znam kamo bih gledao." Nasmiješio se zbunjeno.

"Kamo god želiš, navikla sam da me gledaju. Jesi li znao da sam ovdje?"

"Da, naravno, kad sam rezervirao sobu rekli su mi da trenutno imaju gostovanje telepate u razvoju. Rekli su mi i tvoje ime i da mnogi ljudi dolaze ovamo da bi te vidjeli. Ali da neke smeta mogućnost da im se ulazi u misli. Rekli su mi da potražim drugi hotel ako me smeta prisustvo telepata. "

Iris je zadrhtala od iznenadne nade da je možda ipak došao zbog nje. Zamislila je da joj govori da želi da pođe s njim. Da prekine školovanje i da mu se vrati. Da joj kaže kako mu nedostaje da želi da opet budu zajedno. Shvatila je da bi pristala, da bi ostavila sve i otišla s njim.

"I zašto nisi potražio drugi hotel?"

"Uprava mog razvojnog centra me je poslala ovdje, imam neki poslovni sastanak. Prilično je važan i nisam htio - nisam htio odustati zbog tebe."

Iris je osjetila da je nešto u njoj potonulo. Kao da je odjednom ona sama postala teška tonu, bez obzira na bestežinsko stanje. Činilo joj se da su se polja sile koja su držala njene zaglavke i gležnjeve urezala u kožu. Sposobnost samokontrole joj je popustila i postala je svjesna da je tijelo boli.

"Moram ti nešto priznati," rekao je Neven. "Novi posao kojeg sam prihvatio - radi se uzgoju i kontroli kretanja jelena. One nove vrste koja se uzgaja u medicinske svrhe. Ali traže od mene da završim dva stupnja proširenja sposobnosti."

"Rekao si da to ne želiš," rekla je Iris tiho.

"Pristao sam jer je plaća jako dobra. I to je izazov, znaš. Upraviteljica centra je rekla da ne bih trebao imati teškoća" Zamuckivao je pri kraju jer je vidio Irisin povrijeđen pogled.

"Žena s crnom kosom o kojoj si razmišljao u sobi?" Neven je klimnuo glavom.

Šutjeli su nekoliko trenutaka a onda je Iris upitala kada započinje i je li već pronašao mentora.

"Ne, danas idem na jedan razgovor. Možeš li mi nekoga preporučiti?"

Iris se osjetila uvrijeđenom jer je to uopće pita. "Ne, samo te molim da ne odabereš istu osobu kao i ja. Bilo bi bolje da se ne viđamo."

"Da slažem se. Samo mi reci, jesu li sve vježbe ovakve?"

"Vidjet ćeš. Nemoj od mene tražiti savjete."

Gledali su jedno drugo još neko vrijeme. Iris je ponovo postala svjesna udaljavanja kojega je osjetila prije dvije godine. Pozdravio ju je i udaljio se bez da su jedno drugome poželjeli sreću.

Kada je Neven otišao Irisina mentorica, žena u zelenoj haljini, ušla je u predvorje i prišla staklenoj kutiji. Preko ruke je nosila ogrtač za Iris.

"Jesam li pogriješila što sam ga pozvala?" pitala je Iris svojim mislima.

"Postupila si nepromišljeno ali dobro je završilo. To što ste raspravili neke stvari bit će ti od koristi."

"Ja nemam dojam da smo nešto raspravili. Samo sam razočarana."

"Jeste, sada si preumorna da shvatiš." rekla je učiteljica i nasmiješila se. Promatrala je Iris prodornim, dubokim pogledom. "Uspjela si danas razviti neke nove neuronske veze. Zadovoljna sam. Sada ti je potrebna pauza, nastavit ćemo kada se odmoriš."

Stavila je dlan na staklo i Iris je osjetila kako polja sile popuštaju. Istovremeno, njeno tijelo je dobivalo na težini. Osjetila je kako tone prema tlu, radujući se odmoru koji je očekuje.