Čitatelji žanra imali su prigodu susreti Jadranku Bukovicu u Istrakonovim zbirkama, a ovo je prvo pojavljivanje njezine priče u "Parseku". Dobitnica brojnih nagrada, Jadranka nam je poslala vrlo zanimljivu priču.

Puzala je na koljenima milimetar po milimetar, dok joj se zlatnožuti pijesak nemilosrdno uvlačio u rane na nogama, koje su iz časa u čas bile sve veće. Više nije osjećala koljena ni dlanove. Sve je postalo samo bol. Čista, nepatvorena bol.

Pijesak.

Nikada u svom životu nije vidjela toliko pijeska. Činilo joj se da pustinja nema kraja. Sunce joj je pržilo mozak, vreli joj je pijesak gorio pod kožom.

Kad bi samo stigla do vode...

"Još malo. Još... Malo...", šaputala je. Očima je pratila tanku, zelenu liniju iza koje se morala kriti voda.

Na trenutke je gubila svijest. Očaj bi je savladao. Plakala je bez suza, jer su i suze već odavno presahnule u njenim suznim kanalima. I u njima se sada nalazio samo pijesak.

I žuljao je... Žuljao.

"Još... Ma... Ne... Ne... To nije istina... Ne... To... To... Je... Priviđenje... Priviđenje... Nema vode... Nema... Vode... Vode..."

Ali je svejedno nastavljala dalje u neskrivenoj žudnji i nadi da ono tamo, pred njom, ipak nešto jest.

Mjesec je sjao nad tihom dolinom, tek povremeno zastrt gustim oblacima koji su, kao i obično, nosili kišu. Luna je sjedila na krovnoj terasi, uzdišući nad mirisom tek probuđenih ruža, kad je nad njom tijelo slično meteoru proderalo atmosferu i bljesnulo poput malog sunca dok je svemirska prašina izgarala u sudaru s atomima kisika.

Moglo je biti nešto iza ponoći. Njene su male sestre, Maanet i Lenice, već odavno spavale, a veliki brat, Neet, čuvao je stražu na istočnim vratima utvrde.

Luna je bila zahvalna Vojvodi i njegovima što su ih primili u utvrdu i pružili im dostojan smještaj kad su, prije gotovo četiri godine, dolutali iz prašume i pojavili se na gradskim vratima.

Gradina se tada Luni činila kao siguran zaklon. I danas je mislila jednako.

Neet je ubrzo po dolasku preuzeo dužnost čuvara i tako im osigurao sasvim pristojne prihode koji su, uz pažljivo raspolaganje, pokrivali troškove hrane i odjeće.

Nisu oni ni prije živjeli daleko. Luna nikada nije išla u utvrdu. Otac je, kad bi nosio proizvode s njihovog malog imanja, uvijek vodio Neeta. Ponekad je odlazila i majka, kad bi godina posebno dobro rodila. Tada bi se vraćala s balama tkanine. Luna se radovala takvim trenutcima.

Gradu je uvijek trebalo svježeg povrća.

Znala je da nikada neće zaboraviti to jutro kad se Neet, teško povrijeđen, vratio iz šume.

"Nema ih više, Luna. Nema ih više", uzdisao je dok je sipao ljekoviti prašak, koji su nabavljali od starog travara na kraju prašume, na duboke rane na bedrima i rukama, rane koje su toliko krvarile da se Luna pitala kako je uopće stigao kući. Kroz razderanu kožu, na nekoliko je mjesta nije ni bilo, vidjeli su se spletovi mišića i tetiva. Podrhtavali su, prateći ritam žile kucavice koja je, na sreću, ostala cijela. Bedrena je kost virila iznad njegovog koljena - na tu nogu je i danas šepao.

"Što se dogodilo?", pitala je tiho, još nesvjesna stanja u kojem su se nalazili. Istovremeno se bojala trenutka kad će se probuditi sestre. Što će njima reći?

"Ne znam. Doista ne znam. Sjećam se samo strašnog bola u nozi koji me trgnuo iz polusna u koji sam upao njišući se na leđima konja. Osjetio sam zamah kandže koja me povukla s konja. Ne znam odakle mi snaga da otpužem u grmlje pored staze. Konj je pao. Još i sada čujem njegov smrtni hroptaj i škljocanje zvjerinjih čeljusti dok trgaju meso. U mraku ništa nisam vidio. Samo sjene. Otac i majka jahali su ispred mene. Poslije ih nisam vidio. Nigdje. Mislim da sam majčin jecaj čuo na trenutak, a tada je sve prestalo."

Luna je snažno zagrizla zapešće. Bojala se disati, bojala se da će vrisnuti do neba i privući zvjerinje. Suze su se slijevale niz njene blijede obraze.

"Kako... Kako?"

"Sačekao sam prve znake zore. Stisnuo sam se u gustišu, bojao sam se i disati. No, izgleda da im je bilo dosta. Noga me boljela... našao sam tamo neke trave, buniku... i eto me."

"A tijela?"

"Nema ih. Ni njih ni konja. Sve što je ostalo tragovi su borbe na stazi, razasuto povrće iz pletenih košara i teški samari s mule. I krv. More krvi."

Zagrlili su se u nijemoj boli. Ona je pokušavala razumjeti, on je pokušavao zaboraviti.

Nekoliko sati kasnije spremili su djevojčice, male petogodišnje blizanke koje nisu mogle pojmiti da su ostali sami, da se tata i mama nikada neće vratiti s puta, i krenuli.

"Vidjela sam znak. Noćas", prišapnula je Neetu dok mu je u tanjur gurala veliki komad mesa.

"Kakav znak?", pitao je punim ustima. Masnoća se slijevala niz njegovu gustu, crnu bradu koju je puštao ne bi li izgledao stariji od dvadeset, koliko je imao.

"Znak. Vatra. Nebo nam opet šalje jad. I bol. Kao one noći."

"Luna, ne pričaj gluposti."

"Nisu gluposti... Tamo... Prema zapadu..."

"Upozorio sam te. Ljudi već svašta pričaju. Ne treba ti to. Ni djevojčicama."

Luna je spustila pogled. Ništa više nije rekla. Znala je da joj ne bi vjerovao. Kao ni onda kad je, razmišljajući o noći kad su roditelji nestali, došla do spoznaje da ju je cijeli taj dan pratio osjećaj bliske opasnosti, nesreće. Sjetila se i da je te noći, isto oko ponoći, ugledala blještavi trag koji je nestao prema zapadu. A roditelji su krenuli na istok. Poznatim putem.

Nitko joj nije vjerovao. Mislili su da je luda. A ona je znala da je u pravu. Povremeni nestanci ljudi do kojih je dolazilo tih noći, nisu mogli biti slučajnost. Istina, kamenje je i prije padalo, ali nikada ovako veliko.

Prijeteće.

Smrtonosno.

Luna je cijeli dan bila kao na iglama. Očekivala je prve znake tragedije, ali ništa se nije događalo. Život je u utvrdi tekao ustaljenim redom. Ili neredom. Stanovnici su se od ranog jutra okupljali na velikom, kamenom popločanom trgu odakle je buka dopirala do njihovog malog stana u potkrovlju jedne od središnjih kuća. Seljaci su se, kao i obično, potrudili donijeti svoje proizvode, a trgovci iz drugih tvrđava i velikih gradova na sjeveru nudili su sve: od pletenih, zimskih ogrtača, načinjenih od najfinije vune kakve u njihovom kraju nije bilo, pa do bala svile iz dalekih, istočnih krajeva. Lončari su uporno udarali u lonce svih mogućih veličina. Nikoga nisu zanimali. Svi su već naučili na tu vrstu buke.

Oko podneva sve se smirilo. Trgovci su otputovali dalje, a utvrda je utonula u još jedno dosadno, ljetno poslijepodne.

Luna je poslala djevojčice u vrt, gdje su se igrale s ostalom djecom. Znala je da će opet smisliti neku dječju psinu - sad su bile u tim godinama. Uskoro se našla u velikoj, podzemnoj prostoriji u kojoj su se nalazili izvori pitke vode, ali i potok na kojem je bilo pripremljeno sve za pranje rublja. Samu je sebe prekorijevala što je dozvolila da ga se toliko nakupi. Trebala je prati još prije tri dana, ali to je bio posao koji je najviše mrzila. Iako, odgovarala joj je debela hladovina podzemlja.

Neet je spavao poslije noćne smjene i imala je na pretek vremena do objeda.

Moglo je biti kasno poslijepodne kad joj se učinilo da je nešto čula. Prestala je s pranjem, podigla glavu, ali jedino što je čula bila je tišina. Pogledala je svoje ruke koje su bile bijele i smežurane i bolne i prionula ribanju.

Iznenadna, zaglušujuća buka, kao kad netko razbija sve oko sebe, uplaši ju i ona poleti stepenicama prema izlazu.

Razrušeni kameni blokovi ležali su posvuda oko nje. Tijela staraca koji su sjedili pored vanjskog zida, kao i svakog poslijepodneva, sada su ležala pod gomilom stijenja koje se još pušilo, razbacanih, neprepoznatljivih dijelova tijela. Prizor dovoljan da joj se okrene želudac. U zadnji je trenutak spriječila povraćanje kad je, tik do svoje noge ugledala lubanju bez traga kože ili kose. Iz prazne je očne duplje još uvijek istjecala sluzava tekućina.

Vrisnula je i potrčala prema kući, ne osvrćući se na praznu ulicu kojom su tekli tanki potočići krvi, natapajući zemlju, kao ni na tišinu koja je vladala posvuda. Nigdje dječjeg smijeha, cike, nigdje ni svađe ni vike, nigdje jauka. "Ima li ovdje živih?" pitala se dok je ulazila u dvorište kroz drvena vrata koja su se još dimila, uništena tko zna kakvim strašnim oružjem. Ona nije poznavala takvu silu.

U dvorištu nije bilo ničeg. Samo porušene klupe i...

"Maanet! Zašto se kriješ? Maanet, vidim ti haljinu!"

Tu bi odjeću svugdje prepoznala. Haljinice, jednake za obje, šila je tog proljeća.

Maanet se nije odazivala.

Luna požuri prema niskom, kamenom zidu koji je razdvajao dva dvorišta. Nad njim je zastala, nijema od straha, bola, istine koje je tek postajala svjesna.

"Neeee! Bože, neee!", vrisnula je.

Maanet i Lenice sjedile su zagrljene. Ručice su im još uvijek bile isprepletene, stisnute u grču, a pored njih, natapajući krvlju livadu i odjeću, nalazile su se njihove glave, isprepletenih kosa koje nisu dozvolile ni smrti da ih razdvoji.

Jedan potez sablje.

Jedan, jedini.

"Neet!", vrisnula je i potrčala u kuću. Uletjela je u njegovu sobu.

On je ležao na krevetu.

Spavao je.

Bar je tako mislila dok se nije, vičući, približila.

"Neet, kako si to mogao dozvoliti?" Suze su se slijevale niz njeno lice: "Neet, kakav si ti to čuvar? Gdje ti je oružje? A lijepo sam ti..."

Neet nije odgovarao. Lice mu je bilo blijedo, onako kako Luna nikada nije vidjela.

Tjeskobna ju je slutnja ipak natjerala da pomakne pokrivač.

Bezbroj razderotina na njegovom tijelu svjedočilo je o još jednom susretu sa smrtonosnim kandžama. Ovoga puta zauvijek.

Bat teških koraka za leđima ostavio ju je potpuno ravnodušnu. Više nije imala snage ni za strah. Bilo joj je svejedno što će se sada dogoditi.

"Tee-ka-te. Tee-ka-te."

Začula je nešto slično škljocanju. U trenutku kad se počela okretati, dočekao ju je udarac i ona se onesvijestila. Jedino što je, posljednjim tračkom svijesti vidjela, bila je velika, crna kandža s noktima oštrim poput bodeža. I osjetila je neljudski smrad, smrad strvine.

Sunce je već odavno zašlo i prve su se zvijezde pojavile na nebu kad je došla k svijesti. Otvorila je oči i pokušala ustati. Neka čvrsta ruka, ljudska, spriječila ju je u tome.

"Miruj", prošaputao je glas pored njenog uha: "Miruj, ako ne želiš da te muče kao nas ostale. Do sad smo te nosili pa te nitko nije dirao."

"Vojvodo...", počela je.

"Psst! Poslušaj. Sutra ćemo razgovarati."

Spustila se u prijašnji položaj. Pod leđima je osjetila oštro kamenje ali se nije usudila prigovarati.

Ubrzo je utonula u okrepljujući san.

"Luna! Luna, probudi se! Moramo dalje."

Luna je sjela i protrljala oči. Glava ju je užasno boljela, a pod prstima je osjetila tragove skorene krvi na licu.

"Gdje smo?", upita i pogleda Vojvodu.

Nije mogla vjerovati svojim očima. Sva elegancija i bogatstvo kojim se dičio jednostavno su nestali. Pred njom je stajao običan čovjek, srednjih godina, ranjav i prašnjav, u noćnoj košulji koja je nekada morala biti bijela i svilena. Sada tome nije bilo ni traga. Ostao je samo glas. Tabane je umotao krpama, ali se i preko njih moglo vidjeti strašne rane koje su krvarile i ostavljale tragove na kamenju svakim korakom koji bi učinio.

"Što su to učinili od vas?", upitala je.

"Nije važno. Glavno da smo živi. Bar za sad", prošaputao je i pružio joj ruku."

Osvrnula se oko sebe.

Šuma i zelenilo već su odavno nestali za njima i ona je zaključila da su se uputili prema zapadu. Baš kao što je i mislila. Zlo dolazi sa zapada.

"Kuda nas vode?"

"A tko bi ih to mogao pitati? Sporazumijevaju se nekakvim štektanjem, ništa nalik normalnom govoru. U početku sam mislio da nemaju jezik, ali sam se prevario. Trebala si vidjeti... Ah, ništa. Nije važno."

Mogla je misliti o čemu se radi. Već je primijetila da ih krv privlači kao muhe.

A tako su i izgledali. I još mnogo gore. Ustanovila je to kad se okrenula prema skupini otmičara koja se nalazila podalje od njih.

Muha, pauk, škorpion i neka nepoznata vrsta, ali svakako kukci. Veliki, veličine ovećeg medvjeda, s ogromnim prednjim udovima na kojima su se nalazila tri prsta s kandžama koje su bljeskale na jutarnjem suncu. Zglobovi na donjim udovima nisu bili pokretni kao na četiri gornja pa se činilo da ne mogu sjesti. A zašto i bi?, pitala se.

U prvi je trenutak pomislila da nemaju glave, ali je tada ugledala nešto sitno, na samom vrhu vrata, nešto s ogromnim, izbuljenim očima presvučenim crvenkastom mrežicom. Oni vide i u mraku!, zaključila je.

Derači koji su izlazili iz laloka bili su veličine noža za rezanje mesa. Bilo joj je jasno kako su u trenu mogli pojesti konja.

Ako su ga jeli.

Na tamnom, koštanom oklopu imali su široke pojaseve na kojima se nalazilo nepoznato oružje.

"Oni nisu s ovog svijeta!", zaključila je.

"Dobro jutro, djevojko. Ti si ta koja mi je to trebala reći", podsmjehnuo se Vojvoda.

U jednom se trenutku kamen otkinuo pod njihovim nogama. Luna je iznenađeno pogledala Vojvodu.

"Znak za pokret", objasnio joj je.

Štektanje i lupetanje za njihovim leđima govorilo im je da krenu što prije i što brže. Nekako je znala da bi bilo pametno poslušati.

Luna je pridržavala Vojvodu koji je sve više šepao. Od cijele je grupe jedino ona imala cipele. Ostale su, po svoj prilici, pokupili na spavanju.

Nigdje nije vidjela djecu ni starce. Oni ih nisu zanimali.

Staza se već odavno izgubila pod njihovim nogama, pijesak je zamijenio kamenjar. I posljednja je travka nestala.

A vode nije bilo nigdje. Što je više o tome razmišljala, bila je žednija.

"Da zatražimo malo vode?", upita Vojvodu.

"Jesi li ti luda? Hoćeš da te ubiju? To su učinili mom bratu kad se usudio obratiti im se. U ostalom, čini mi se da oni ne trebaju tekućinu. Još nikoga od njih nisam vidio da pije."

Luna je nastavila hodati. Stariji u grupi sve su više zaostajali. Njihovi se otmičari nisu uznemiravali. Vozili su se na nekom neobičnom prijevoznom sredstvu koje nije imalo kotače. Činilo se da lebdi na zračnom jastuku.

Izdrži. Samo izdrži, govorila je samoj sebi: I tome će jednom doći kraj.

Čudila se pokornosti ostalih sve dok u jednom trenutku nije začula tup udarac i jauk. Čovjek do nje jednostavno se srušio. Na njegovim se grudima pojavila crvena mrlja.

Nastavila je dalje, potpuno neosjetljiva za sve što se događa. Toliko je smrti vidjela u ova dva dana...

Korak joj je bio sve teži. Sunce je pržilo, Vojvoda se oslonio svom težinom na nju, kosti ljudi pored kojih su povremeno prolazili, kosti potpuno bez mesa, bjelasale su se na suncu i jasno su govorile što će im se dogoditi. Ako zaostanu.

Spustila se večer kad su se napokon zaustavili. Usne su joj bile ispucane i bolne, jezik više nije imao sline koja bi im pomogla. Disala je teško. Umor koji je osjećala bio je jači od želje za pobunom. Bio je jači od svega, samo ne od želje za osvetom koja se polako rađala u njoj. Vratit ću vam ovo, mislila je, i ovo i sve smrti koje nosite na duši. Ako duše imate.

Vojvoda je legao i zaspao istog trena. Nije mislio ni na glad ni na žeđ. Nije mislio ni na one koji su do jučer bili pod njegovom zaštitom. Bez svoje konjice i vojske, on je bio običan čovjek, kao i drugi. Luna već odavno nije osjećala strahopoštovanje. U ovoj bi to situaciji bilo blesavo.

Zvijeri su spustile četiri čudna stroja oko njih. Nedugo zatim nad njima se stvorila tanka opna, gotovo prozirna, mogle su se vidjeti zvijezde.

Što im je to?, pitala se.

Nije dugo trebalo da shvati da se zvijeri čuvaju od noćne vlage i jutarnje rose. Približavala se ljetna oluja. A oni su se bojali. Osjetila je to po njihovim nervoznim pokretima. Tome je služila kupola.

Prvi se puta požalila bogovima i zatražila njihovu pomoć. Sad je razumjela zašto svojim brodom uvijek dolaze u pustinju i zašto usred ljeta. Tada nema kiše. Ili ako je ima, toliko je rijetka da se osuši u dodiru s gorućim pijeskom.

Ono što oni nisu znali, a ona jest, bar po pričama stranaca koji su pokatkad prolazili pored njihovog imanja, da i u pustinji ima vode. I kiše. Povremeno padnu pljuskovi. Obično kad se na istoku pojave oblaci gusti i tamni, kao što je to bilo ove večeri. Noću hladnoća ne dozvoljava zemlji da otopi kapi.

"Vojvodo...Vojvodo...", zazvala je tiho.

"Što je?", pomeškoljio se i ugodnije se namjestio na pijesku koji je još uvijek grijao.

"Znam kako ćemo pobjeći."

Naglo je otvorio oči i pogledao je s nevjericom.

"Pobjeći? Jesi li sigurna? Jer, znaš, ako to nije dobar plan, sve će nas pobiti. Iako, nisam baš siguran da više volim biti živ."

"Voda. Voda je spas. Kiša."

"O čemu ti pričaš?"

"Oni ne podnose vodu. Kiša će ih ubiti. Sigurno. Čemu inače ovaj veliki prekrivač?"

Zvijeri ih nisu gledale. Ni slušale. Bili su toliko sigurni da im nitko i ništa ne može naškoditi da su polijegali oko svog stroja za prijevoz.

Ništa nisu jeli. Ni pili.

"Tko zna što jedu?", upita.

"Bolje da ne znaš. Ja sam vidio. Ne... Zaista je bolje da ne znaš."

"I zašto nas vode sa sobom?"

"Mislim da im treba radna snaga. Misle zauzeti naš planet. A da bi to učinili, moraju okolinu prilagoditi sebi. Zato se pojas pustinje sve više približava prašumi i gradovima. Prašume u okolini potpuno su nestale, ima tome već nekoliko stoljeća. Ciklus je naoko nezaustavljiv. Nekako... Nečim... Otrovom, valjda, ubijaju sve zelenilo. I vode je sve manje. I kisika. Kad sunce zapeče, negdje oko podneva, i sama ćeš osjetiti što ti govorim. Teško se diše, jako teško. Pitaš se odakle znam? Razmišljao sam malo, da ne mislim na žeđ..."

"Ostalo nas je sedam, nadam se da ćemo uspjeti", pogledom je prelazila preko iscrpljenih ljudi. Nije bila sigurna u to hoće li itko od njih izdržati napore koje ni sama nije mogla predvidjeti. Ipak je ona do sada živjela jednim drugačijim životom. Nije imala uvijek sve, ali imala je dovoljno. I uvijek je postojao netko tko se za nju pobrinuo. Neet!, zajecala je u dubini duše. Nema ga više. Toliko toga nema više. Osjetila je kako je došlo vrijeme da sama preuzme odgovornost za svoj život i za svoje postupke. Što je opet dovelo do nedoumice ima li pravo i druge vući za sobom.

Vojvoda je šutio. Znao je da iz ovoga neće izaći živ. Osjetio je hladnu ruku smrti, osjetio je zadah nogu, rana na njima koje su se zagnojile. U sličnom su stanju bili i ostali. Samo je Luna imala cijela stopala. Samo ona ima priliku pobjeći. A on će učiniti sve da joj to omogući. Netko mora preživjeti, upozoriti ostale. Iznenadila ga je njena odlučnost i sposobnost da na sebe preuzme ulogu vođe, njegovu ulogu. A bila je još tako mlada, gotovo dijete.

"Što ćeš učiniti?", upita je.

"Pokušat ću onesposobiti bar jedan stroj. Kamenom. Mislim da se polje povlači ako nema podršku sva četiri aparata. A uskoro će kiša..."

"Dobro. A kada se kupola povuče, bježi što možeš brže. Ne obaziri se na nas. Samo si ti važna. Tako razmišljaj."

"Vojvodo..."

"Ne proturječi. Ja sam još uvijek ovdje glavni. Osim njih."

Prve krupne kapi najavile su znak za akciju. Luna je morala biti brza, nije znala koliko će pljusak trajati, ni kako će na njih djelovati.Srce joj je u grudima udaralo neujednačeno, snažno. Bojala se da će umrijeti pri samom pokušaju. A tada je odagnala od sebe sve sumnje i krenula. Više se nije moglo čekati.

Potrčala je do najbližeg stroja i teškim kamenom, koji je pažljivo odabrala, udarila što je jače mogla. Pogodila je komandnu ploču i ona je zaiskrila, zaštektala i ugasila se. Gotovo istog trenutka vojvoda je odšepao do grupe zvijeri.

"Uaaa! Svinje jedne! Škorpioni! Ubojice!", vikao je.

U trenutku kad se oružje okrenulo prema njemu, kupola je nestala, a Luna je potrčala u mrak koliko su je noge nosile.

Iza sebe je čula već poznate zvukove - zvijeri su pucale, sustavno ubijajući sve oko sebe.

A tada je sve prestalo. Krupne su se kapi miješale sa suzama na njenom licu. Ni sama nije znala koliko je trčala. A trčala je do iznemoglosti, pa i onda kad je kiša već odavno prestala padati, a posljednje se kapi osušile na njenoj poderanoj odjeći.

Čekala je. Osjećala je da je kraj.

Iako joj je Vojvoda naredio da pobjegne što dalje, nije ih mogla ostaviti. Bar dok ne bude sigurna da...

Tišina koja je nastala nakon što je pljusak prestao, plašila ju je više od krikova koji su odjekivali kroz noć.

Polako se približavala mjestu na kojem je stajala kupola.

Pod sjajem mjeseca koji se pojavio na nebu, ugledala je prizor koji je očekivala. I onaj koji je tako bolio.

Zvijeri su ležale nepomično dok se iz njihovih, očito organskih, oklopa širio dim i smrad. Začepila je nos i približila se.

"Nećete vi mene... Nikada... Nikada..."

Vojvoda je ležao na hrpi ljudskih tijela. Nije se micao. U posljednjem je, očajničkom pokušaju, htio pomoći mladoj ženi.

Nije uspio.

Još dok je noć trajala, zatrpala je ljudske ostatke u plitki grob, okrenula se još jednom prema zapadu i krenula.

Izgubljena, nije znala koliko su odmakli od kraja pustinje, koliko će joj vremena trebati...

Jedino što je znala je da mora stići. Nekamo. Reći... Nekome.

Tamo gdje je mogla vidjeti tanku, zelenu crtu koja je morala značiti vodu.

"Vode... Vode... Vode..."