ŽIGA LESKOVŠEK: Stanje u slovenskom SF-u je loše!

Žiga Leskovšek jedna je od stožernih pojava slovenske SF scene. Aktivan je tijekom tridesetak godina kao prevoditelj, recenzent, kritičar. K tome je bio pokretačkom snagom žanra znanstvene fantastike u Sloveniji, kako na profesionalnoj, tako i fandomskoj razini, što ga čini jedinstveno kvalificiranim dati prikaz stanja u slovenskom SF-u.

Možete li nam opisati kako je počeo razvoj organiziranog SF-a u Sloveniji, kako je tekao, a osobito suradnju s društvom Sfera?

Malo je neobičan bio taj početak. U Sloveniji smo krajem sedamdesetih čuli da je osnovana udruga Sfera, na brzinu smo formirali inicijativni odbor društva Nova i došli smo na SFerakon kao takav odbor, još nismo ni bilo društvo. Tako je počela ta suradnja. Tada je u Ljubljani djelovala još i Sekcija za spekulativno umetnost u kojoj je bio, recimo, Matjaž Šinkovec, a pojavila se i Konstelacija iz Celja. Izgledalo je kao da smo nekakva velesila, no - moram reći - malo toga se dalje razvilo. Došli smo dakle na Sferakon. Imao sam u Zagrebu puno prijatelja: Neven Antičević koji danas vodi "Algoritam" i njegovo poslanstvo SF-a se još vidi, zatim Krsto Mažuranić, Bruno Ogorelec, Vojko Kraljeta i drugi... U ono doba smo svi pisali, prevodili, međusobno komunicirali. Suradnja se i dalje razvijala. Izdavali smo fanzin "Nova" - sjećam se da su se Zagrepčani tada jeli od muke kako mi izdajemo fanzin (smijeh). Ali su iste godine pokrenuli "Parsek", pa smo se onda mi jeli (smijeh). Oni ga još izdaju, ali kod nas je došlo do čudnih stvari... Ne bih se upuštao u detalje, ja sam samo pisao i prevodio, no uvijek ima oportunista, ljudi u udrugama kojima je samo do osobne afirmacije. Pa se djelatnost Nove počela polako gasiti...

No, tada je Slovenija ugostila i Europsku konvenciju SF-a?

U to doba smo organizirali dva velika skupa: Eurocon 1983. godine u Cankarjevom domu u Ljubljani. Svi su se skupili, gostovao je Aldiss, bilo je puno ljudi, bio je to vrhunac udruge Nova. No, nakon toga nismo posustali: imali smo Orwellovo leto 1984., bila je to druga međunarodna konvencija, s puno predavanja, filmova...

Koja je bila vaša uloga u svemu tome?

Pa, pišem već tridesetak godina: kao autor, esejist, recenzent, prevoditelj... Bio sam bio predsjednik društva Nova, nekoliko mandata. Dosta sam surađivao i sa "Siriusom", bio sam i ondje recenzentom. Puno se radilo. No, kad je došlo do postupnog gašenja udruge Nova, nisam je mogao sam održati, niti sam htio biti sam. Umjesto toga, osnovao sam poduzeće "Terra" d.o.o., u okviru koje sam izdao antologiju Terra 1989. godine. Ni to poduzeće više ne radi, pa radim pod firmom Žige Leskovšeka. Objavio sam devet zbirki prijevoda, s povremenim komentarom.

Bili ste dakle recenzent slovenske priče za zagrebački "Sirius"...

Dobrano sam iskoristio tu poziciju, jer nisam čekao slučajne slovenske priče, već sam potražio takve priče sam, prema svojem znanju slovenskog science fictiona. Odabirao one koje su bile zbilja dobre, molio autore za suglasnost i pisao recenzije. Tako je u "Siriusu" objavljeno nekoliko doista fenomenalnih slovenskih priča koje se inače ne bi pojavile. U to doba imali smo zbilja plodnog autora, imenom Miha Remec, osam njegovih priča je tiskano, premda je on primarno romanopisac. Njegov roman Prepoznavanje sam predložio za nagradu Sfera, i on ju je dobio 1981. godine. Remec je bio fasciniran, ja sam bio počašćen, a momci iz Sfere zadovoljni jer je roman bio dobar. Na mala vrata sam uvodio dobre priče, onda su ljudi u Sloveniji to vidjeli, pa sam mogao objaviti ne samo stare, već i nove radove. Primjerice, priču Žalosni virtuoz Same Kuščera ("Sirius" br. 120, op.ur.), koja se u Sloveniji nije mogla objaviti jer je bila predugačka. Tek petnaestak godina kasnije Kuščer ju je objavio u Sloveniji, u zbirci! Tako sam "gurao" slovensku kulturu u Hrvatskoj.

Kakva je situacija danas?

Loša. Za mene se doduše nije ništa bitno promijenilo, još uvijek radim i pišem, no situacija je loša. Cijelo vrijeme sam recenzent za list "Življenje in tehnika" i kuću "Tehniška založba", što znači da svaka priča koja se napiše prođe kroz moje ruke. I malo ih doista i prođe. Mislim da sam jedan od omraženih slovenskih kritičara. Moje recenzije uglavnom su negativne. U najnovijem broju "Življenja in tehnike" (br. 3, ožujak 2004., op.ur.) je priča Strah Andreja Rakovca i to je priča svjetske razine. I to je prva slovenska priča nakon dvije i pol godine! Ne popuštam! Dok me ondje drže, priče će biti svjetske razine.

Koliko godišnje prođe slovenskih priča kroz vaše ruke?

Malo. Desetak, petnaestak. Ne biste vjerovali, za svaku napišem podulju recenziju, dvije-tri kartice, kao što je nekad radio i Krsto Mažuranić. No, nisam uzgojio autore. Ni jednoga, dobivam iznova besmislice od novih ljudi. Dobro, bio je Pavlovec, on je objavio četiri priče, onda je prestao pisati, ne znam zašto. Sada je tu Rakovec, ovo mu je treća priča, i na nju sam ponosan.

Starija generacija?

Ne pišu. Remec, Gradišnik, Pečjak, Kuščec - otišli su. Nema kod nas pravog medija. "Življenje in tehnika" objavljuje kratke priče, do dvadeset i pet kartica, ali to nisu ni novele ni romani.

Kako stoji s izdavanjem knjiga?

Romani se prevode, ali malo. Kad se pojavio film Starship Troopers, jedan nakladnik je odlučio tiskati taj roman, a ja sam mu pisao uvod. No, što s lošim romanom koji je izišao trideset godina prekasno? Objavljeno je nešto od Ursule Le Guin, pa i Anne Rice, ali to su usamljeni primjeri. Ova potonja nije ni SF, ali pričamo o fantastičnoj književnosti... Tu je i problem prijevoda: pozvali su me napisati recenziju romana Windhaven Georgea R.R. Martina (pisano zajedno s Lisom Tuttle, op.ur). Dobar autor, dobar roman, no prijevod je bio toliko loš da sam preporučio neka se ne prevodi. Bolje ga ne prevesti, nego da bude izgubljen za tržište zbog lošeg prijevoda! Konačno, postoji privatni nakladnik koji objavljuje SF, Bojan Meserko, no ni on to ne radi kako treba! Sve u svemu, romani se tiskaju radi otkupa po knjižnicama, da se pokriju troškovi, a ne radi prodaje...

Uvoz knjiga?

Uvoze se strane knjige, uglavnom serijali: Star Trek, Star Wars, Asimov, Clarke, paperback je oko 4000 tolara (oko 125 kuna, op.ur.). Knjige domaćih autora su skuplje, ali mi ni nemamo broširanih izdanja, jer se nakladnicima ne isplate.

Fanzini, konvencije?

Ništa. Posljednja konvencija bila je 1984., fanzini su se odavno pogasili nakon nekoliko brojeva.

Zvučite mračno.

Tako jest. I još nešto: SF je jedini živući žanr u Sloveniji. Nema horrora, fantasyja, westerna, krimića. Predlagao sam listu "Dnevnik" neka pokrene objavljivanje kvalitetnih kratkih priča, no ondje postoje neki nekvalitetni, skraćeni, neautorizirani polu-prijevodi, pa su me odbili!

Najljepša vam hvala!